Kratka priča Dušana Maljkovića, „Srpsko nacionalno biće“, septembra ove godine je osvojila nagradu „Leposava Mijušković“, na konkursu za kratku kvir priču koju raspisuju magazini Optimist i Bookvar, a koju podržava Ministarstvo kulture Republike Srbije.

Ko je bila Leposava Mijušković pročitajte ovde.

Nedavno je iz štampe izašla zbirka „Srpsko nacionalno biće i druge priče“ koja sadrži pedeset kratkih priča prijavljenih na konkurs.

Pred vama je pobednička kratka priča.

Srpsko nacionalno biće

Marko poslednjih godina živi pod neporoznom senkom Tanatosa. Od malih nogu trenirao je košarku, aikido i rukomet, sve do svoje dvadeset četvrte godine. Telo mu je većma nenagriženo korozivom depresije, iako po ceo dan leži u zamračenoj sobi i mazi svoju malu belu mačku. Dolazi kod mene pun dlaka, smrdljiv, neopran. Često je i usran, govnjivih gaća. Ne marim za to. Skidam mu odeću, stavljam u veš mašinu, njega pod tuš, mažem ga bebi sapunom – on je mon bébé – i polivam gelom od jasmina i avokada.

Ispod pokorice izmeta, znoja i taloga kože gnezdi se čvrsta mišićna masa od sto kilograma, što na njegovih dva metra deluje divovski opčinjavajuće. Nalikuje lažnom Davidu što krasi ulaz galerije Ufici u Firenci, dok se pravi skrio u prvoj umetničkoj akademiji na svetu ili u Markovim stopalima, broj pedeset dva. Oživljava poput golema kad me vidi, leži preko mene, mesnat, polutkast, kao krvožedna zver nikada pripitomljena na seks sa drugim muškarcem. Veruje u Boga, redovno posećuje Hram svetog Save u Beogradu, pali sveće za dobrobit moje nepropadljive duše. Pozdravljam taj čin s blagonaklonošću i zahvalnošću. Znam da mi suštinski želi dobro.

Međutim, male su šanse za srećan kraj. Pati od autizma i slutim da odavno prekoračio je granice svakodnevne neurastenije. Okliznuo se i pao u psihotični svet Alise s one strane ogledala: čuje glasove anđela, komunicira sa mrtvima i zaposedaju ga vizije budućnosti. Muca, nesiguran je u sebe, pije pre svakog našeg susreta da smanji napetost i strah. Srce mi se slama u hiljadu parčića kao zrcalo zlog patuljka iz Snežne kraljice i vraća nazad na mesto gde bio je organ za emocije, srastajući u novo ogledalo. U njemu mogu jasno videti višestruki, razbucani lik svoje ljubavi ka njemu. Redovno me zasipao kojekavim sranjima, ali ja ga volim već dve i po godine, toliko da bih mu uvek progledao kroz prste. Znam da će nastaviti da gađa me balegom svojih nepromišljenosti, besa, uvreda i sumanutih shvatanja onoga što kažem ili učinim.

Ne mogu da se ljutim na nekog kome je toliko loše. Razumeo sam ga do satrte mu srži onog dana kada čuo sam razgovor sa majkom preko telefona. Pretvorio se – toliki čovek! – u zrno manje od makovog, u atom sićušniji od Demokritovog atoma, kvark ispod svih kvarkova čestične teorije gde se ona božanska nikako ne nazire. Usplahireno se javio, nije uspeo da sastavi čestitu rečenicu, vazda je pričao isprekidano, bez daha, dok se majka drala, bljujući neprijatnost kao zahuktali Vezuv žar i čađ nad Pompejom. Za svega tridesetak sekundi i ja sam bio sravnjen sa zemljom, potučen do nogu, raščerečen na četiri strane sveta besnim konjima, gledajući kako Marko malo-pomalo umire, spreman na susret sa Tvorcem u koga, za razliku od njega, ne verujem.

Tada sam doživeo sekularno prosvetljenje, uvid lišen mističkog zanosa, ali temeljan i dubok. On nesrećni je stvor koga ni roditelji ne vole – tukli su ga i ponižavali. Pravoslavni je gej u Srbiji i rve se s ljubavlju prema meni koja je ponekad greh a ponekad ljubav, a onda opet smrtni prekršaj protiv jerarhije nebesnih anđela, navlaka lukave zmije mog kurca koji on, genitalno usredsređen, voli čvrsto da steže, ne bi li u njemu našao parčiće raja, ostatke prvog dana postanja. Traga uzalud za savršenim bitisanjem kada nije bilo ničega sem božanskog logosa neopterećenog smenom dana i noći, kao ni čovečanstva koje ne podnosi. Krije se od ljudi i nema prijatelja. Traži nežnost u dugotrajnim poljupcima, pokušavajući da me proguta, sažvaće i svari, uvek preplavljen bojazni da krsni mu svetac Ilija Gromovnik motri s neba, preteći da oprlji ga munjom i sažeže plamom.

Razmišlja o seobi duše. Želeo bi da se ponovo rodi i hoda uzdignuta čela, jer sada bezglavo ćopa. Stalno povređuje stopala, nesvesno želeći da ostane nepokretan, jer nigde ne ide. Pleše u vrzinom kolu istovetnih sati, zarobljen u Danu mrmota: odbija da nauči da svira klavir i zavoli svoje bližnje. Sve je besmisleno i Sunce je pomračeno – u sred podneva i neba bez oblačka – jer mu u oku stoji parče kaljavog ogledala. Ne vidi ništa sem izobličenog sveta punog neprijateljstva i bola. Nalik Kaju iz Andersenove bajke, u opasnosti je da primi to stakleno zrnce u srce i premetne se u santu leda kojoj ne preti globalno otopljavanje već novo ledeno doba.

Pokušavao je da se ubije. Opijao se, skakao kroz prozor, gornji pritisak mu se peo do vrtoglavih dvesta. Avaj, sve je uzalud – šesnaest godina sporta učinilo je svoje. Zarobljenik je zdravog tela, osuđen na dugu robiju unutar samice glomaznih mišića od titanijuma i kostiju od armiranog betona. Volovsko srce pumpa mu krv snažno poput naftnih crpki pobodenih u bezdan okeana, šibanih zadahom olujnih vihora i pipcima oktopoda iz mornarskih priča punih sujeverja.

Ni on nije pravoveran, već praznoveran, jer smatra da je sve unapred određeno. Sudba-trojeručica splela je suđajske konce i on ne može ništa učiniti protiv toga. Prepušta se očajanju iz koga pokušavam da ga izmestim uzaludnim razgovorima, uveravanjima da sam boravio na sličnom mračnom mestu, na dnu samotnog bunara probijenog sve do druge strane planete, kako bih promolio glavu iznad tla Kine, bežeći od svojih problema. Na kraju, suočio sam se s njima i uspeo sam da ih rešim. Koliko-toliko. 

Ali on odbacuje sve što predlažem i grli propast kao najboljeg druga, grleći svoj zagrljaj. Izmiče samom sebi, prolazi kroz telo-utvaru, nestaje iz mog života. Tvrdi da prošla je zaljubljenost koju je osetio na dan kada smo se upoznali ispred Bioskopa REX. Držao sam predavanje o svom putešestviju po Njujorku, pevušeći u glavi Tori Ejmos: China all the way to New York, I can feel the distance getting close, prisećajući se pomalo davnašnje depresije i izmaštanog bega u Kinu. (Mogao bih ponovo „otići“ na Trg nebeskog mira u potrazi za onim što stoji u njegovom imenu kao obećanje ako mene zahvati ljubav koja je njega navodno napustila...)

U svojoj dvadeset petoj godini naslonio se na zid negdašnjeg jevrejskog svetilišta, nalikujući vrhunskoj muškoj kurvi. Mislio sam o njemu kao o Mariji Magdaleni i maštao da obožava moja stopala i toli mi žeđ potocima suza radosnica što izviru iz svih orgazama koje ću mu tek prirediti. Nisam mogao odoleti da ne zadignem mu majicu i dotaknem napućene trbušnjake, sada potopljene salom pivskog stomaka.

Digao je ruke od sebe i na sebe. Sklanja se, pa se opet vraća, jednom me je i opljačkao. Napravio mi je skandal sa poznanikom na Fejsbuku kome je tražio sliku kurca preko mog naloga. Nisam mu zamerio. Možda i jesam, ali bi se i taj kratkotrajni bes razvejao, potisnut razgovorima o smrti njegovih najbližih, baba i deda za koje je bio vezan jer su ga voleli ljubavlju koja je iz nezanih razloga preskočila roditelje. Usledio je i večni pokoj oca – utešitelja i hranitelja – jer nije bio zaposlen, niti je mogao da radi tako okrnjen, sjeban, razoren u paramparčad. 

Nisam do kraja bio siguran da li je sve zaista tako. Ne samo zato što je imao običaj da laže i menja svoje priče iz dana u dan, već zato što su se stvarnost i fikcija u njegovoj glavi zbućkale u nerazlučivu smesu uljanih boja na platnu postimpresioniste. Ni on sam nije više razabirao šta je činjenica, a šta pričica za laku noć kojom je obmanjivao i mene i sebe. Kako god. Bio je to deo stvarne, strašne pripovesti o njemu.

Tražio je i nebrojeno puta moj zagrljaj, nalazeći u njemu pribežište od smrti. Govorio mi je svakim pokretom – Take me away from all this death! – te Minine reči iz Kopolinog filma Drakula, vapeći za životom u kome će i umreti, ali će do tada svi najdraži i dalje biti tu, pored njega, za njega, kao ja sada. Ležali smo privijeni jedan na drugog u jalovom pokušaju da spojimo se u savršeni androgin nakon što ga je Zevs munjom razdelio na Marka i mene. Gostili smo se svojom drugom polovinom i platonski „filozofirali“, prisećajući se drevnog doba kada smo se kotrljali od sreće po ceo bogovetni dan, četvoruki i dvoglavi. Bliskost, taj retki dragulj u imperijalnoj kruni teško osvojivih prijateljstva – sve ređih i neiskrenijih – prosijavao je iznutra zažaren čarobnim sjajem čije poreklo je teško ustanoviti, osvetljavajući put ka sažimanju, srastanju, gubljenju i ponovnom pronalaženju sebe.

Ruku na srce, ono što sam nalazio bili su njegovi guzovi, sočni kao tek zaklani teleći odresci, dobrano prokrvljeni, glatki i topli. Grizao sam ih i halapljivo jeo kao retku poslasticu, kao mestanti medenjak u kome samo deca mogu tako sladostrasno da uživaju. Obmotavali smo se jedan o drugog kao što puzavice opasuju i stežu debla prašumskog drveća, kao što smaragdni udav guši nesmotrenu gazelu, sve do trenutka kada su ruke jutra provalile kroz prozore, već gaseći stiskom praskozorja bledičasta svetla zvezdanih lampiona.

Podsećali su, u oku mog umora, na novogodišnje sijalice. Plašim se da za njega neće biti 2018. Strahujem da će uspeti da se ubije i zauvek ostati u godini na izmaku. Posežem za poslednjim sredstvom samoobmane braneći se od istine, najvećeg majstora-kvariša života: poričem da mi je stalo, odustajem od bavljenja njime, sve što je u mojoj moći uradio sam. I tačka.

Naravno, kada bih znao gde živi i da li se zaista zove Marko, ima li ikakve istine u njegovoj priči – uključujući i sve ovo što pišem – otišao bih iz ovih stopa da poklonim mu nekoliko grama sunca i kažem reči bremenite sjajem što odagnale bi pomračinu Tanatosa. U njoj živi kao vampir krijući se od svetla dana, uplašen da pokaže svoje lice, otvori usta i krezub – ali meni najlepši – tečno progovori, šta god želi, jer se sada, napokon, usuđuje. Želim da osećajno, glasno i nežno u isti mah otpevam mu pesmu Šekspirovih sestara Stay i tako stavim do znanja koliko mi je potreban. Strahujem da ću i ja umreti bez ljubavi… i tog vanserijskog dupeta.

Posvetiću mu najdivniju pripovest i poništiću kletvu što bacile su na njega tri veštice iz Magbeta, bajku gde neće se plašiti izmaštanih gromovnika. Moći će ponovo da se rodi, reinkarnira u ovom tekstu, živi u njemu srećan – za razliku od života – makar na tren, milisekund preostao do kraja ove rečenice. Nalik ovoj priči skončaće i on, iznenada, nenajavljeno, a neću to ni znati. Duga ćutnja i izostanak poseta učiniće da zapalim sveću u Hramu svetog Save, onu tanku žućkastu „zadušnicu“, da brzo izgori i ne vidi me dok gorko ridam i slamam se.

Priredila: M. Jeremić