Budućnost pripada nama: u razgovoru s Alexandrom Dejoli - Geten

Alexandra Dejoli je istoričarka srednjeg veka i objavljivana autorka s kojom sam za transserbia.org razgovarala o njenom životu, radu i trans iskustvu.

Pre svega Aleksandra, kako se određuješ i kako gledaš na pitanja roda i rodnog identiteta?

Govorim kao transrodna osoba, te pitanje rodnog identiteta ne posmatram odvojeno od transrodnosti. Eksponirajući se javno, otvoreno i u prvom licu, upravo smo mi, trans osobe, doprinele da se konačno obrati dužna pažnja na rod i rodni identitet. Živeći od rođenja razapeti između naše biološke, vidljive, opipljive datosti i onoga kako se osećamo u odnosu na to, prirodno je da smo u tom smislu perceptivniji i senzibilniji. Nama je ta „problematika“ životna praksa, ostalima je to teorija kojom mogu da se bave stručno ili laički, profesionalno ili iz znatiželje. Nama je u interesu da govoreći o svojim iskustvima pojednostavimo stvari, da učinimo da nas sredina u kojoj svakodnevno obitavamo po tom pitanju shvatanja rodnog identiteta stvarno i razume. Kako? Pokušajmo s najjednostavnijim, svima jasnim „pretpostavkama“. Činjenica da se rađamo s određenom anatomskom strukturom je poznata svima. Ta biološka, anatomska struktura zove se polom, i to nije rod. Svi se rađaju kao dečaci ili devojčice kojima društvo nameće odgovarujuće uloge, kodove i kodekse ponašanja, koje zovemo rodnim ulogama. Dakle dečak ili devojčica se rađa, a muškarcem ili ženom postaje. Sve ovo ljudi znaju i sami, to im je lako shvatljivo, pa će onda prirodno lakše razumeti i to da svi dečaci ne moraju bezuslovno postati muškarci, niti će sve osobe kojima je po rođenju pripisan ženski pol postati žene. Ne zaboravimo da mnogi od onih koji odlučuju o našim egzistencijama prevashodno imaju problem s osnovnim gramatičkim rodovima, da ne govorimo o složenijim teorijama. Zato treba da budemo realni, praktični, jasni: ono što imamo u glavi ne korispondira uvek sa onim što imamo među nogama. Eto najjasnije razlike između roda i pola. Ono „dole“ je dato, ono „gore“ se stiče, razvija, jedno je statika, drugo je proces, jedno data činjenica, drugo mogućnost. Eto, tako ja to vidim. Neka se „naučnici” i čuvari dobrog ukusa slobodno hvataju za glavu - shvatanje ovog problema njima je stručno, a nama životno pitanje.  Znate, baš od tog razumevanja sredine umnogome zavisi i kvalitet našeg života u istoj. Zbog svega ovoga gledam na pitanje rodnog identiteta kao na prevashodno praktični prioritet.

Kada si postala svesna svoje posebnosti i kako su izgledali tvoje detinjstvo i adolescencija? Da li si odrastala u Srbiji?

Odrastala sam u Beogradu, u zemlji Jugoslaviji. Prve drugarice su mi bile sve same devojčice, prve igrice tradicionalno „ženske“. Bila sam voljeno dete i naravno nisam dugo čekala da me obaspu igračkama –  mašinkama i olovnim vojnicima, kasnije fudbalskim loptama, koje nisam ni konstatovala. Na činjenicu da  je to „posebnost“ koja odskače od ustaljenih normi ponašanja uputili su me drugi. Ja sam živela, drugi su tumačili. To bi mogla biti konstanta koja me uz relativne nijanse prati i do danas. U periodu prvog detinjstva smo najčistiji, svoji, neispranog mozga. Htela bih istaći da u ovom istorijskom periodu, vremenu mog najranijeg detinjstva (početak sedamdesetih), ovde nije gotovo ni postojao termin transeksualnost, niti se šire poznavao fenomen transrodnosti. Nepoznanica i totalni mrak po tom pitanju važili su kako u socijalističkoj Jugoslaviji, tako i na globalnom nivou. Sećam se nekih epizoda, prilično indikativnih u odslikavanju duha naivnosti ovog istorijskog perioda, vezanih za  argument o kom  govorimo. Kada bi me na primer moji roditelji, po zanimanju farmaceuti, vodili sa sobom u kupovinu, znala sam u samoposluzi recimo da pootvaram sve bočice parfema, raznih krema, lakova za nokte… i da se sva namackam! Ljudi su se smejali, kasirke su u glas govorile da se vidi  da volim kreme i pomade, i da ću poput mojih roditelja, jednoga dana postati  apotekar! Sumnjam da bi danas ovakvo ponašanje jednog deteta naišlo na sličnu interpetaciju. Ta mala, zaštićena sredina u kojoj su me voleli i dozvoljavali mi  da budem to što jesam (a šta to jesam, niko tada, uključujući i mene, nije znao, niti mogao da zna), ubrzo je ustupila mesto prvom pravom vatrenom krštenju.

Škola je veoma brzo postala to mesto delikta, mesto koje je podvuklo moju posebnost, zajedno sa neophodnosću da se ista neumitno koriguje. Tonalitet mog  glasa, gestikulacija, način  hodanja… izazvali su odmah jako negodovanje. Duga kosa, odeća u „ženskim” bojama, preuske pantalone... proglašene su skandaloznim i eksplicitno su mi najstrožije bile zabranjene. Roditelji su mi pozivani na urgentne razgovore s učiteljicom, prosleđivani smo školskim psiholozima i njihovim „naučnim“ testiranjima. Vremenom se, kako je za očekivati, situacija samo pogoršavala. Nastavnici bi mi se u zabuni, obraćali u ženskom rodu, što je redovno izazivalo koliko gromoglasno toliko i zlurado smejanje u razredu. Ošišali su me na kratko, nasilno mi navukli sivu odeću i do grla zakopčanu radnu kecelju. Nastavno osoblje se utrkivalo da me pred svima javno uputi na „drugarsku” korekciju držanja ruku („ruke uz telo, ne na kukove!“), korekciju hodanja („čvrsto, pravo, muški… ne njihati kukovima!”), o glasu da i ne govorimo. Javno su me prozivali, napadali, izvrgavali ruglu. Mislila sam da sam jedina na svetu kojoj se to dešava i da je ceo svet protiv mene. Nisam shvatala zašto sam njihova meta, šta zapravo hoće od mene. Čudila sam se tajnom udvaranju onih istih školskih drugova koji su me javno napadali. Nisam znala šta se i zašto događa, ali sam odmah, kao veoma mlada, shvatila da živim u dvoličnom, uplašenom svetu licemera. Prvu adolescenciju sam dočekala s tim sveprisutnim osećanjem ekstremne usamljenosti nekoga ko je u permanentnom nerazumevanju sa okolinom. Sve više sam zazirala od ljudi, okrećući se knjizi i znanju. Gotovo iz nužde, zavolela sam da učim i počela da postižem odlične rezultate u školi. Vremenom sam postala prva iz svih predmeta, na svim takmičenjima, do nacionalnog nivoa. Oni isti pedagozi kojima sam do juče bila sinonim devijacije, počeli su da me javno ističu kao primer. Ta činjenica me je verovatno i spasila od linča. Obavezali su me da postanem „doživotni” predsednik odeljenske zajednice, da držim dopunske časove onima koji bi me samo koju godinu ranije rado „skratili za glavu“. Naprasno su zaboravili da sam „devijant” i „peder” i prihvatili me, jer su se suočili s činjenicom da taj „ekscentrični ženski petko”, ipak postiže rezultate o kojima oni samo sanjaju. Nisu se verovatno nikada pitali kojom sam cenom plaćala novostečeni primat.

Alexandra Dejoli, privatna arhiva

Delikatan period kasne adolescencije uticao je vidno na moju telesnost. Dok su mojim vršnjacima krenule sekundarne muške karakteristike, prva brada, maljavost, mutacije glasa… meni su počele da rastu grudi. Spontano! Završila sam kod lekara koji je konstatujući „ginekomastiju“ umirio moje roditelje, savetujući da mi se kasnije operativnim putem uklone žlezde! Dotični lekar nije skrenuo pogled s mojih grudi na moje lice, kožu, na način hoda, govora, na glas… Da jeste, verovatno bi promenio dijagnozu. Danas ni najzatucaniji lekar ne bi mogao da ne prepozna o čemu se zapravo radi. Barem se nadam da je tako. Još kao adolescentkinja sam shvatila da to moje telo, koje su pokušali da leče i preusmeravaju, jeste u stvari otelotvorenje onoga što ja suštinski jesam. Ceo moj budući život protekao je u naporima da mi ukažu kako nisam u pravu. Na javnim mestima sam morala da se krećem u normama nekakve nezvanično proklamovane „muške“ estetike – široke pantalone, tamne košulje, adekvatna obuća. Sve to je trebalo da dobro prikrije moje stvarne forme koje sam čuvala kao ličnu tajnu, kojih sam se istovremeno bojala i volela. Koliko god da sam tražila nekakvu estetsku ravnotežu, previše sam odudarala od mora tada idealnih mladića s džemperima zavučenim u  trenerke. Gledali su me ispod oka na ulici, komentarisali s podsmehom, prepričavali da sam gej u vezi s pola Beograda. Adolescentna ginekomastija se spontano i povukla, pa sam mogla i na bazen, plažu, ali uvek preterano obazrivo, nikad opušteno. Živela sam u raskoraku sa sopstvenim telom koje mi je priređivalo iznenađenja, kome nisam dala da potpuno zaživi, te sam ga držala na štapu i šargarepi. Znala sam u tom periodu da se skriveno, samo za svoje oči, očešljam na „ženski” način, da se adekvatno obučem i da u ogledalu vidim jasan ženski lik. Malo šminke i svet je ponovo bio moj. Da bih stvarno živela, bila sam primorana da čekam neke sitnije sate, zalazim u neke druge sredine, posećujem posebne delove grada. Nije me baš oduševilo ono što sam tamo videla. U tom periodu kasne adolescencije nisam više bila dete, zauvek je prošlo vreme olovnih vojnika - počeli su da me privlače oni pravi, a privlačila sam i ja njih. Shvatila sam da se ta „skrivena” Alexandra dopada muškarcima, čak mnogo više nego što sam ikada mogla da zamislim. Počela sam sve češće da izlazim, da se družim i uživam u novim avanturama… U tim trenucima kompletnijeg življenja sopstvene telesnosti doživljavala sam paralerno i veliko psihičko rasterećenje i promene – postajala sam opuštenija, duhovitija, nasmejana, pokretljiva, sasvim druga osoba. Sve je to moralo nestati tamo gde sam obitavala danju - škola, fakultet, biblioteke, ulice centra grada, porodica… Našla sam se na raskrsnici između stvarne sebe koja bi zbog konzervativne malograđanštine morala da se odrekne fakulteta i buduće karijere i varijante da bi visoko obrazovanje mogla da nastavim, ali samo uz uslov odricanja od svoje suštine. Nisam pristajala na dvostruki život kao trajno rešenje. Obećala sam sebi da neću nikada dozvoliti da moja transrodnost bude moja presuda koja će učiniti da završim na margini, i da imam sva prava da upotpunim, u skladu sa svojim kapacitetima, započetu naučnu karijeru kao i svi ostali. U to vreme to je bilo ravno ludosti. Delikatnošću ekvilibriste vodila sam sebe napred, oscilirajući između ekstrema legitimnih aspiracija i totalne degradacije koja je čekala na samo jedan moj pogrešan korak. Verovala sam u sebe, strpljivo čekajući svoj trenutak. Rat je, što je apsurd, ubrzao stvari, dovodeći me pred svršen čin.

Da li si imala nekog s kim si mogla o tome da pričaš i da li si imala neki vid podrške? Da li si u nekim aspektima kulture ili umetnosti pronalazila podršku i da li je postojao neko ko ti je bio bitna figura tokom odrastanja?

Potpuni osećaj usamljenosti, bez prilike da to s nekim podelite. Vremenom sam sticala prijatelje koji su bili slični meni, ali da bih ih upoznala morala sam sama otkriti mesta na kojima se skupljaju. Bili su to nekakvi parkovi, određene ulice, o specifičnim lokalima nije moglo biti ni govora. Daleko smo od vremena udruženja, aktivizma, SOS telefona, da ne govorim o internetu, medijima, dostupnim informacijama. Pretpostavljam da će vam i drugi potvrditi taj prvobitni osećaj usamljenosti i jedinstvenosti kao dominantni osećaj. Htela bih da podsetim da sam ja LGBT adolescent u socijalističkoj samouprvnoj Jugoslaviji i da je to suštinski moralo da opredeli moj stav prema kulturnim modelima, kako onima koji su se zvanično nametali tada, tako i onima koje sam morala sama da pronalazim. Bilo je to vreme ili ste prozapadno ili proruski orijentisani, a ja sam pripadala ovim prvim: gutala sve sto je dolazilo sa Zapada, posebno me je model slobodne žene potpuno fascinirao. Provela sam kao adolescent jedno leto u Njujorku, bila fascinirana svim tim bojama, individualnijom pojavnošću, otvorenijom seksualnošcu, slobodom ponašanja i izražavanja. Što se jugoslovenskog prostora tiče, kod nas je po tom pitanju na javnoj sceni vladao potpuni mrak, sve do pojave Slađane Milošević. Ona je na našim prostorima postala prvi pravi i veoma dugo jedini javni nosilac, tog modela slobodne žene. Nije mogla  da vas ne osvoji njena nova, slobodna estetika i nesputano, otvoreno provokativno ponašanje, uz vanserijsko duboki i slobodni um koji je iza toga stojao. Što se opšteg kulturnog modela tiče, jos kao klinku me je posebno privlačio  antički svet, dubina njegove filozofije, nauke i umetnosti... Kasnije sam studirala  jedno vreme i klasičnu filologiju, bila najmlađi student Mirona Flasara čija su predavanja ostala nešto najlepše što sam ikada slušala. Naravno, imala sam mnoga interesovanja mimo toga, jedno vreme sam bila posebno slaba prema beat generaciji, zanimao me je taj pokret i sloboda kojom su zračili. Volela sam naročito hipi ljude, slušala Dženis Džoplin, i druge. Negde tih godina moj prijatelj, teatrolog, tada upravnik Jugoslovenskog dramskog pozorista, Jovan Ćirilov, upoznao me je s prevodiocima H. Demirovićem i S. Blagojevićem, koji su tada živeli u Beogradu. Sećam se nekih lepih večeri s ovim zanimljivim ljudima, za koje se onda pričalo da su prvi javni gej par Sarajeva. Družila sam se i s čuvenom balerinom Jelenom  Šantić, ženom koja je imala veliko srce, posebno za nas „drugačije“. Naravno, sticala sam godinama mnogo drugih prijatelja. Rat nas je razdvojio. Većina nas je otišla.

Kako je reagovala tvoja okolina, porodica, prijatelji na tvoje autovanje i da li se situacija menjala i na koji način?

Čekala sam da me roditelji sami pitaju, da oni skupe hrabrost, da se oni meni „autuju“, ne ja njima.To je došlo prilično kasno. Dugo su čekali, verovatno su se bojali da pokrenu pitanja koja bi im dala duboko naslućene odgovore. Ja sam neuobičajeno  rano otišla od kuce, već za vreme studija sam živela u stanu koji mi je obezbedio moj tadašnji partner. Već tada sam s njim proputovala pola sveta. Sve ređe sam provodila vreme s mojima. Naravno tu se sredina pobrinula da se scena autovanja, po meni  formalna, ipak dogodi i ti znatiželjni tuđi nosevi su i učinili da to izgleda neočekivano grubo i  prilično iznenadno. Ukazivali su mojim roditeljima da sa mnom nešto nije u redu, da moraju da intervenišu, da su me viđali s ovim ili onim. Znate, to je šira rodbina, komšiluk… Meni je to bilo najteže u procesu tranzicije, to što je neizbežno da  povrediš one koji te najviše vole. Uprošćeno, to je izgledalo ovako: „Dragi moji roditelji, ne gajite iluzije, vaš lepi, dobri i voljeni sin neće imati niti ženu, niti decu, niti bilo kakvu klasičnu porodicu, a  nije ni  sin.” Tragikomedija! Kolaps! Oni su to kasnije na neki način apsorbovali… Želeli su mi dobro, pokušavali su da me zaštite, svako na svoj način. Mama je nažalost tragala  za svojim greškama, ispitujući u detalje ispravnost svog odnosa prema meni. Tata mi je odmah rekao da „nema ništa protiv gej ljudi” – nije mogao ili hteo da razume da se ovde ide dublje i da je drugačije od seksualne orijentacije.

Alexandra Dejoli by Aleksandar Crnogorac, deo izložbe TransBalkan, otvorena u Domu omladine do 23. februara

Podelili su se oko moje budućnosti: mama je smatrala da ću biti i sretnija i bezbednija negde van ludila Srbije devedesetih, a tata je smatrao da ne treba da napustam zemlju. Podelila sam do tada harmoničnu porodicu i unela nemir. Vidite, kako se nisam nikada ponašala kao standardni muškarac, nisam nimogla imati standardno „autovanje“. Dečko koji menja devojke, muževni fudbaler ili neko vojno lice koje će sada javno srušiti mit o sebi, priznajući da je „uvek bio nešto drugo“ - to nisam bila ja. Nisam iz te priče. Nisam se nikada pretvarala… Ja sam se autovala još kao klinka, bila to što jesam poprilično javno. Samo oni koji nisu hteli ili imali oči da vide, mogli su da čekaju na neko moje zvanično autovanje. Pa na školsku proslavu za dodelu diplome vukovcima došla sam u čizmama preko kolena! Ako to nije dovoljno, ne znam šta jeste. Ali, kao sto stalno podvlačim, u to vreme sam bila gotovo jedina, sredina je to tumačila mojom čudljivosću, ekstravagancijom, mislili su da sam jadno dete kom je knjiga došla glave. Naravno, ja govorim o svom slučaju koji je specifičan, nezavisno od moje rodne neusklađenosti. Samo ću vam reći još ovo, da sam mnogo godina kasnije u Beogradu na brojnim gej žurkama, sretala neke svoje drugove, baš iz te osnovne skole, koji su upirali prstom u mene, a koji su i tada i kasnije živeli standardnim dvoličnim životom dečaka-mladića, koji javno menja devojke, a tajno je nešto sasvim drugo. Oni mogu da govore o autovanju, njima je to bilo potrebno, ne meni.

Nakon autovanja, kada si tačno shvatila šta želiš da uradiš po pitanju svog rodnog identiteta i na šta si naišla? Kako si se osećala povodom toga?

Okolina je kao što sam pomenula, na mene oduvek gledala kao na čudaka, tako da kada su moj rod i seksualnost izbile u prvi plan bila sam relativno pelcovana na dodatne reakcije. Što se tiče pojedinačnih reakcija na mene, to je veoma individualno – dijapazon je išao od neobrazovanja, pa do otvorene agresije. Zajednički imenitelj svim tim reakcijama sredine na mene, i nekad i sad, bilo bi stvaranje nekog krajnjeg utiska da moja transeksualnost ide ispred mene, kao da samo nju vide i na nju me svode. Ja nikada ne krijem da sam i (naglasak je na i) transrodna osoba, ali ne volim kada moju celokupnu egzistenciju svode samo na to. Što se društva i njegove zvanične diskriminacije prema nama i meni tiče, tu moram da naglasim da je ona uslovljena  epohom u kojoj sam živela tranziciju.

U vreme socijalističke Jugoslavije svi smo bili pogrešno tretirani kao gej osobe koje su smatrane nesvojstvenim samoupravnom, socijalističkom sistemu. Zvanično nisu ni priznavali naše postojanje, odnosili su se prema nama kao prema uvozu sa zapada, koje će pravilno prevaspitavanje iskoreniti. U praksi su izbegavali dublje bavljenje nama, tu i tamo iznenadna legitimisanja i zapisnici. Bili smo socijalno nevidljivi, a vlast se trudila da to i ostanemo, jer je to odgovaralo očuvanju lažne slike o našem monolitnom socijalističkom društvu. Devedesetih godina s naletom ultranacionalizma, diskriminacija je nastavljena, ali s promenjenim konotacijama. I dalje smo smatrani prozapadnjačkim, dekadentnim uljezom, opasnim ne više po proletersku revoluciju, već po nacionalno svesrpsko tkivo. Jednostavno rečeno, među „pravim” Srbima takve pojave su nepojmljive, to su uvek neki drugi. Kada na vas gledaju kao na prozapadni element u vreme dok vaša zemlja ratuje sa zapadom, to postaje jako opasno, a ta diskriminacija je ne samo nastavljena, već i teorijski produbljena, opet u novom kontekstu. U svekolikim pojanjima tretirani smo javno kao đavolji element koji ruši binarno muško-žensko, bogom dano ustrojstvo. Samo nam je Lucifer nedostajao! Koji god režim ili politička opcija da je došla, bili smo deskriminisani. Komunisti, nacionalisti i crkva, istorijski međusobno isključivi, veoma se dobro uzajamno slažu kada smo mi u pitanju.

Kako je izgledalo tvoje više obrazovanje u Vatikanu, epitomu jedne tradicionalne i konzervativne institucije? Da li bila tretirana ravnopravno kao i ostali studenti/kinje, i da li je ženama uopšte dozvoljen pristup? Šta misliš zašto su prema tebi učinili ustupak?

Doktorirala sam istoriju srednjeg veka u Vatikanu jer sam istoričarka po struci. Smatram da je normalno da se unapredite profesionalno i da za to u skladu sa vašim kapacitetima birate najbolje škole. Ne može se dozvoliti da bilo čiju stručnu profesionalnost uslovljavamo rodnom (ili bilo kojom drugom) pripadnošću. Sve ovo je  lako shvatljivo kao teorijska premisa, međutim veoma je teško sprovesti u praksi. Pokušala sam tvrdoglavo da ovu teoriju, na koju će vam mnogi odobravajuće klimati glavom, ali vam neće dati posao, pretvorim u delo. Živela sam već nekoliko godina u Rimu, Vatikan je imao odlične programe u pogledu moje struke. Da bih uopšte mogla da se pojavim na prijemnom ispitu tražili su mi pismo o moralnoj podobnosti koje je moglo da izda samo visoko svešteno lice Vatikana. Uspela sam i to da dobijem. Položila sam težak prijemni ispit, prvo pismeni, zatim usmeni, i tako je sve krenulo. Postala sam student Papskog univerziteta Antonianum, jednog od najboljihna svetu za struku kojom sam se bavila. Budući da sam studirala pod oznakom za rod iz matične knjige rođenih (muškim), i muškim imenom, morala sam da se ponašam u skladu s tim. Nisam ni pokušavala da protivrečim. Zakopčala sam se do grla i preko, zaboravila na dekolte, vezala sam kosu u rep, stegla grudi i zube i krenula. Svakog dana po nekoliko sati, sledećih sedam godina! Bila sam spremna na sve da bih ostvarila napredak u struci. Bila je to istovremeno i moja lična borba za opstanak i inadžijsko dokazivanje.

Papski univerzitet Antonianum u Rimu, Jim McIntosh, https://bit.ly/2ROfDt8

U Beogradu sam 1993. godine zvanično proglašena studentom generacije - diplomirala sam opštu istoriju s prosečnom ocenom deset - što znači da tokom celokupnih studija nisam imala ni jednu ocenu nižu od desetke – bio je to jedinstven slučaj, pa su morali da me proglase najboljom, a već 1994. sam bila izbeglica u Rimu. U svakoj drugoj državi takvog studenta bi obasuli ponudama za  najprestižnije katedre univerziteta. Ali niti je Srbija devedesetih bila bilo koja druga država, niti je njen „student generacije” bio bilo koji student. Većini trans osoba (MTF) nudila se ulica i prostitucija, baviti se plesom bio je uspeh, a postati frizerka misaona imenica. To je teško i dan danas. Postoje drugi primeri, ali samo kao izuzeci koji opravdavaju pravilo. Uzmite tako i moj primer. Da samo postanem studentom univerziteta u Vatikanu, jedne tako prestižne, visoko selektivne institucije, značilo je za mene stranca, ratnu izbeglicu i trans osobu, višestruku afirmaciju. Neću nikada znati da li su u Vatikanu na početku uopšte shvatili moju transrodnost. Pretpostavljam da je eventualno prošla nedovoljno opaženo, pa su mi kasnije, da bi se izbegao skandal, gledali na tu različitost kroz prste… Ja sam to negde tada tako shvatila. Dok ja ne talasam svojom različitošću i dok je držim pod kontrolom, praviće se i oni  da im je to sporedno. Zaista ne znam. Znam da sam se kao student borila zalaganjem, konstantnim učenjem i usavršavanjem i tako stekla neko inicijalno poverenje. Većina studenata su bili franjevci, mada je bilo i laika, i naravno po koja žena. Franjevci su stanovali u posebnim odajama povezanim dugim hodnicima sa zgradom univerziteta. Laici, uključujući i mene, živeli su izvan fakulteta i dolazili na predavanja i vežbe. Nekada se dešavalo da u vazduhu osetim tu naglu tišinu dok prolazim, ali za sve te godine niko me nije dirao, dobacivao, previše zagledao. Ni prijateljstva, ni neprijateljstva, samo elegantno izolovana.

Za razliku od ostalih državnih univerziteta, na papskom je klima ozbiljnija, hoda se na prstima, govori ispod glasa i s dozvolom. Sve je utišano, podređeno studijama, nema dovikivanja među studentima i skupljanja po hodnicima. Išla sam, poput svih ostalih studenata, na redovne konsultacije kod šefa odseka, sveštenog lica, profesora srednjevekovne mistike, sretala se, kao i svi ostali studenti s generalom franjevaca, imali smo i posebne posete Vatikanskoj biblioteci, Sikstinskoj kapeli, privatne audijencije… Bilo je tu divnih momenata. Znate, kada otvore Sikstinsku kapelu samo za vašu grupu ili kada u Vatikanskoj biblioteci samo vas odvedu do odseka srednjevekovnih kodeksa i spuste vam u ruku Mikelanđelove beleške i skice… Zato mi nije bilo toliko teško da se ponašam po protokolu. Odlučila sam da tu zaboravim na rodni identitet i da se posvetim učenju. Nakon završenih časova mogla sam da živim kako sam htela. Nažalost, veoma malo vremena mi je ostajalo za zabavu. A bila sam sama u Rimu, u cvetu mladosti. Naravno, za sve te godine, dogodila su se neka manja „varničenja“. Jednom prilikom u junskom ispitnom roku, na nekih četrdeset stepeni u hladu, došla sam u košulji kratkih rukava. Nisam znala da rukavi moraju biti do laktova. Lično me je pozvao sekretar odeljenja u svoj studio, održao moralnu bukvicu, dao nekavu prostirku da se „pokrijem“ dok se odvijaju ispiti i zamolio da se sličan „skandal” ne ponovi. Bilo je tu još manje komičnih situacija, kao na primer udvaranja - posebno jednog studenta, uspešnog i veoma bliskog nastavnom osoblju. Nisam razumela da li mi se udvara kao muškarcu ili kao ženi. Izbegavala sam ga, plašila sam se da se ne otkrije da imam  grudi. Znala sam da bih kao gej lakše prošla, kao trans nikako.

Videvši neke reakcije javnosti povodom mog vatikanskog perioda, želela bih da razjasnim jednu stvar. Biti „vatikanski đak“ se odnosi na specijalizaciju i struku, to  ne znači imati bilo kakve veze sa njihovom zvaničnom politikom. Za istoričara medievistu Papski univerzitet u Vatikanu je ono sto je za kardiohirurga Hjuston – služi maksimalnom profesionalnom unapređenju. Tog kardiohirurga niko ne proziva kao sledbenika američke politike. Na kraju, nakon svih tih godina studija i objave moje doktorske disertacije okrenuli su mi leđa. U vezi s mojim insistiranjem oko pomoći pri zapošljavanju, odgovorili su mi da će se moliti za mene. Kolege fratri su odmah dobili adekvatna mesta. Nikada se ni jednom od tih mojih decenijskih drugova-kolega nisam obratila za pomoć i ako se nalaze na veoma visokim pozicijama. Elegantno su me i s diskrecijom tretirali tokom studija, elegantno su me isključili. Amin!

Kako je išla priča sa tobom i prolaženjem? Da li si tu imala ikakvih problema na početku tranzicije?

Smatram da je koncept prolaženja, prenoseći težište s nas samih na sredinu koja nas okružuje, po sve nas štetan, da je prevaziđen, a ako nije, bilo bi vreme da to postane. Težište tranzicije treba da je stabilno i u vama, a ne u onima oko vas. Poznajem trans žene koje su se podvrgle donjoj operaciji jer su one same to smatrale uslovom sopstvenog kompletiranja, a poznajem i one druge koje su se tom delikatnom procesu podvrgle uglavnom iz ubeđenja da će lakše „proći”. Nema potrebe da naglašavam koja grupa je bila zadovoljnija, koja je živela u većem miru sa sobom. Mi smo lakmus za mnoge poremećaje sredine, posebno za njene duboko seksualne frustracije. Recimo, uprkos tome sto oni svesno to ne bi želeli ili priznali, veliki deo tzv. standardnih muškaraca, oseća privlačnost prema trans ženama. Od toga kako oni apsorbuju tu svoju „frustraciju“ u odnosu na nas, zavisi i njihova reakcija na nas. Zato to „reagovanje” i ide u dijapazonu od poznavanja pa do otvorene agresije.

Takve su i reakcija prema meni. Imam mnogo iskustva iza sebe da bih davala olake ocene pitanju prolaženja. Bilo je u mojoj prošlosti poprilično muškaraca kojima sam prema njihovim rečima, bila fatalna žena na koju su čekali celog života. Kasnije sam shvatila da je mnogima suštinski fatalna bila baš ta moja neodređenost, dvojnost, seksualnost koju su obožavali koliko pompezno, toliko s grčom, stidom, pa i strahom. Zato kada naiđem na brzoplete izjave nekih mlađih trans osoba o njihovom  bezpogovornom prolaženju kod muškaraca gledam na to kao na izmaštanu priču uslovljenu manjkom iskustva. Znate, svi smo mi one mrlje iz Roršah testa – izložena različitim pogledima, ali žedan posmatrač u njoj vidi vodu, izgladneli hranu, seksualno frustriran forme i objekte seksualne sfere. Dakle šta sve neko vidi u nama, to mnogo manje govori o nama, mnogo više o onima koji gledaju.

Dešavalo se da mi se u istom satu neke osobe obrate kao najlepšoj ženi ikada, a druge kao muškarcu. Verovatno bih poludela da sam na to obraćala veliku pažnju ili da sam iz tih tuđih reakcija izvodila zaključke o karakteru svoje estetike ili nivou ženskosti. Nezavisno od moje transrodnosti, pripadam onim vizuelno uočljivim figurama, pa sam izložena analizama i merkanjima sa svih strana, te se i desi da kod nekog „ne prodjem“, dok neke druge osobe prođu lako, mnoge baš zato što se niko i ne zadržava toliko na njihovoj pojavnosti. Vidite koliko je sve to relativno i besmisleno. Da ne govorim o tome da je sve to prolaženje uslovljeno i najrazličitijim karakteristikama sredine u kojoj se krećemo. Biće vam smešno, ali ja kao visoka, dugonoga i izrazita plavuša, potpuno glatko i nezapaženo prolazim, recimo u Kopenhagenu, dok u Rimu ili Tokiju postajem suviše plava, suviše visoka, suviše sve u odnosu na većinu, te odmah bivam stavljena pod lupu. Sve to zavisi od obrazovnih, karakternih, mentalitetskih karakteristika sredine, njihovih estetskih kriterijuma i modela. Nekada te silne reakcije osećam kao opterećenje koje mi bespotrebno  odnosi popriličnu energiju, nekada mi  ta opšta muška ujdurma prija.Glavni problem nije u tome da li će sredina u nama videti muško, žensko ili treće, već činjenica da ta sredina u samoj trans osobi često vidi nepotpunost, nedovršenost, nepripadanje, nešto između. Ljudi se svesno ili podsvesno, vode tim principom negacije, te u trans osobi ne vide kako su mi neki govorili, ni muško, ni žensko. Retki su oni koji će vođeni obrnutim principom, videti u vama i muško i žensko, i jedno i drugo. Ovaj prvi, dominantni princip negacije po meni velikim delom uslovljava animozitet koji sredina nosi u svom suočavanju s fenomenom trans iskustva.

Kako bi opisala svoje iskustvo sa zdravstvenim institucijama? Da li si proces prilagođavanja tela rodnom identitetu završila kod nas ili u inostranstvu, i ako je odgovor ovo drugo, možeš li da nam opišeš kako je izgledao taj proces? Da li si zadovoljna ophođenjem zdravstvenih radnika?

Priča o lekarima kao o nekoj posebnoj kategoriji koju je isključivo visoki altruizam profesionalno opredelio je odavno prevaziđena. Postoje svakako i takvi pojedinci, ali oni postoje i u ostalim delatnostima. Kao i sve druge profesionalce, delim ih samo na visokostručne i one koji to nisu. Za neke grane medicine - recimo za plastičnu hirurgiju, ali ne samo nju, trans osobe su postale unosan biznis. Baš zato što se radi o delikatnom i veoma dugom procesu, odnos između trans osoba koje se obraćaju lekarima i lekara, morao bi da bude zasnovan na uzajamnom uvažavanju i poverenju.

Hormonski tretman i hiruške intervencije obavila sam u inostranstvu. Nije baš sve bilo posuto ružama. Psiholozi, psihijatri, endokrinolozi, hirurzi… nikad kraja. Suviše vremena provedeno po bolnicama, uvek među ostalim običnim pacijentima koji vas zagledaju po hodnicima. Medicinske sestre, nezgrapno koristeći u govoru malo muški, malo ženski rod kad vam se obraćaju pred punom čekaonicom, čitaju na sav glas vaše matično ime, uz sve to prevrćući  očima... Na pregled endokrinologa čekala sam po dve godine, na hirurga duplo duže. Kad realno sagledate, shvatite da je proces tranzicije u suštini trajan proces, te da se uslovno nikada i ne završava. Recimo, potreba za uzimanjem hormona je stalna, pa i hirurške intervencije se menjajući svoj karakter ipak nastavljaju. Naravno, ja ovde govorim o ličnom iskustvu, ali je ono poznajući i mnoga druga, visoko indikovano. Neka ovo bude savet za one koji misle da je proces tranzicije brz i jednostavan. Baš zbog toga bi lekari trebalo da otvoreno objasne, do pojedinosti i bez tabua, šta neko na tom putu tranzicije može da očekuje. Mislim da to slučajno ili namenski nedovoljno čine. Ako im je cilj kvalitet procesa, a ne kvantitet urađenih operacija, onda će to učiniti. Recimo, svi smo mi s pravom upoznati da je efekat hormona dug proces i da moramo biti strpljivi, ali se retko spominje da se taj isti efekat hormona znatno smanjuje tokom godina, kao i na većinu ostalih supastanci, organizam se jednostavno navikne, pa njihov efekat gubi na intenzitetu s godinama. Ne naglašava se recimo da efekat hormona često zavisi i od načina njihove soministracije, a to je uslovljeno između ostalog i životnom dobi. Ta promena načina soministracije hormona koja dolazi s godinama je važna kako bi se očuvalo zdravlje jetre, krvnih sudova… Sve je usko povezano i to se mora znati. Ne rađamo se s tim informacijama, neko to treba da objasni. Čekaju da uđete u te godine, da se nađete na sred jednog veoma delikatnog procesa, pa da vam to saopšte. Ima tu još dosta toga s čim vas suoče tako na sred puta.

Nemojte ovo shvatiti kao moje opšte uputnice, već kao vrlo konkretno obraćanje proisteklo iz mog ličnog iskustva. Pošten pristup prema trans osobi i početniku tranzicije znači objasniti joj sve, ne samo dobro, već  i uslovno loše, i to na samom početku ili bolje rečeno pre ulaska u medicinski proces tranzicije.To treba da očekujemo od  strane medicinskih stručnjaka. Samo se za onu osobu koja je kompletno informisana može reći da je i stvarno slobodna u donošenju svojih odluka.

U svetu je trenutno depatologizovanje svepristuno i uveliko se implementira u legislative različitih država, a transrodnost depatologizovana od strane Svestske zdravstvene organizacije prošle godine. U tom svetlu, šta misliš o ovakvom ponašanju naših institucija koje pokazuju bazično nerauzmenvanje problema i ignorisanje realnosti trans egzistencije?

Nedavna depatologizacija transrodnosti od strane SZO proizvod je jedne duge borbe za poštovanje osnovnih ljudska prava. Ta borba mora da bude nastavljena kako na globalnom, tako i na lokalnom nivou. Institucije u Srbiji ne mogu ostati anahrono izolovane u odnosu na svet koji ih okružuje. Kako ćemo biti svrstani u tom smeru je  veoma važno praktično pitanje, a ne samo normativni ili leksički problem. Treba istaći da su mnogi među nama bili ili ostali, zavisi od toga gde žive, žrtve patologizacije. Transrodnost je bila smatrana mentalnim poremećajem, a mi smo konsekventno tome tretirani kao bolesni. Nosimo dakle praktične posledice jednog pogrešnog tumačenja i jedne pogrešne zdravstvene politike. To je jednostavno nedopustivo. Mi se moramo, u toj daljoj borbi fokusirati na ostvarivanje bolje, pune zdravstvene zaštite, i što je naročito važno, ne dozvoliti da je izgubimo, tamo gde je ona ostvarena. Sredini u kojoj živimo i od koje umnogome zavisimo, mi  moramo na adekvatan i razumljiv način da ukažemo na prirodu našeg problema, a ne kako se često čini, tupoglavo negirati da problem postoji. Znate, da se odmah razumemo, druga strana bi mogla da kaže: „Dobro kad nema patologizovanja, nema ni besplatnog lečenja”, šta ćemo onda? Zato ne treba dozvoliti da se insistiranjem da smo „bez ikakvog problema” dovede u pitanje pravo na adekvatnu zdravstvenu zaštitu i tretman. Naš cilj treba da bude ne samo neka uopšteno teorijska emancipacija trans osoba, već definisanje i funkcionisanje stvarnih, svakodnevnih, sigurnih i konkretnih standarda te emancipacije. 

Šta misliš o inicijativama kao što je Zakon o rodnom identitetu Gayten-LGBT? U Srbiji trenutno nemamo jedan sveobuhvatan zakon kojim se na brz i lak način regulišu sva prava i položaj trans osoba.

Mi ne možemo da čekamo da se završi proces opismenjivanja i promeni mentalni sklop ljudi da bismo počeli da živimo normalno. Zato je tu neophodna jasna zakonska normativa, ali i njena stvarna primena u svakodnevnoj praksi. Tu ne mislim samo na zakonski represivne mere prema onima koji nas ugrožavaju, već pre svega na osnovno zakonsko definisanje rodnog identiteta, kojim bi se jasnije odredio naš položaj u društvu i izbegla ulteriorna diskriminacija. U tom smislu pozdravljam zakonski predlog Gayten-LGBT. Posebno cenim insistiranje tog predloga kako na obaveznoj, tako i jednostavnijoj proceduri izdavanja dokumenata, koja ne bi bila uslovljena rigidnim i neretko nehumanim medicinskim procedurama. Bez jasnog imovinskog i prava na porodični i bračni život, bez zdravstvenog i penzijskog osiguranja, bez jasnog regulisanja naših ostalih prava, ali i obaveza, nikada nećemo postati stvarno aktivni deo zajednice. Drago mi je da je u tom smislu definisan i zakonski  predlog Gayten-LGBT.

Da bismo stvarno postali ravnopravni članovi i članice društva, trans osobe moraju izaći iz tog klišea ekskluzivnog inženjeringa, koji ih je autistički zakovao na socijalnoj margini, i postati stvarni i aktivni deo zajednice. Preduslov za to je jasno zakonodavstvo.

Kako izgleda tvoj život trenutno, šta radiš, čime se baviš  i da li si imala iskustva s transfobijom u Italiji? Poslednjih godina, prema godišnjim izveštajima projekta Trans Murder Monitoring report, Italija je među evropskim zemljama u vrhu onih s brojem ubijenih trans osoba:

Boravila sam na svim kontinentima i bila u svim delovima sveta, sem u onim zemljama u koje kao trans osoba jednostavno ne mogu da uđem. Jer treba obavezno istaći da u vreme ovog našeg milenijuma „globalizacije” i hipertehnologije, postoji ne baš mali broj zemalja u kojima trans osobe bivaju vraćane sa granice, lišavane slobode, maltretirane, pa čak i ubijene. Sa nekim od tih zemalja, najcešće veoma bogatim, zapadni svet ostvaruje nesmetanu i uspešnu saradnju na svim nivoima. Nema tog mesta na svetu u kojem je isključivost nekakvog pojedinca ili grupe u odnosu na vas kao trans osobu prosto nemoguća. Dešavala su mi se veoma neprijatna dobacivanja i u Hong Kongu, Berlinu, pa čak i u Tokiju u kojem sam živela dugo i u više navrata. Veoma liberalna sredina ne podrazumeva i apsolutnu sigurnost. Međutim, uprkos svim problemima kroz koje prolazi zapadni svet, po meni, ostaje najbolji od svih svetova. Pogotovo kada su u pitanju čovekovo pravo na izbor, na različitost i na sreću. Kao deo tog zapadnog sveta, Italija deli sve probleme i teškoće s kojima se isti suočava. Naravno, nedovoljno obrazovanje i religijska isključivost su osnovne kočnice svakom progresu kako naglobalnom, tako i na svakom lokalnom planu. Isto tako poznata granica sever – jug , iliti bogatstvo i siromaštvo, uz sve izuzetke mogla bi se  povući i ovde. Uprkos sporadičnim, alarmantnim manifestacijama u velikim gradovima, meni se čini da su homofobija i transfobija prisutnije u tim ruralnim, siromašnim, nedovoljno ili nepravilno obaveštenim sredinama. Prateći tu putanju neobaveštenosti i izolovanosti, homofobija i transfobija su uvek u njima istorijski potvrđenom društvu populizma, rasizma i raznoraznih povampirenih ekstremizama. Nažalost, u Italiji još uvek nemamo zakon protiv homofobije i transfobije kojim bi se zakonski stalo na put ovakvim pojavama.

Što se mog ličnog života tiče, živim u stanu na samoj obali mora u mestu koje pripada rimskoj periferiji i tradicionalno je letnje izletište Rimljana. Kao svakoj horoskopskoj Ribi meni je more jedini pravi ambijent i najveća inspiracija. Zato tu privrženost moru plaćam odlukom o životu u svojoj vikendici. Svom stanu u gradu Rimu se vraćam samo u vreme letnje sezone, kada svaki mir i spokoj bivaju proterani s obale. Kao što vidite, krećem se uvek suprotno većinskom smeru, valjda mi je tako suđeno. Tu na obali pozdravljam izlaske sunca, plivam, vežbam, družim se sa galebovima koji mi jedu iz ruke… Uz stalno hučanje talasa pišem i svoje knjige; odatle putujem na predstavljanje svojih izdanja širom Italije. Pre nekoliko godina s jednim svojim romanom, bila sam učesnica prvog italijanskog Festivala emigrantske književnosti održanog u Palermu. Trenutno očekujem izdavanje novog romana, u prevodu na naš jezik „Kako su me ubile zvezde”. To je radni naslov romana koji je odavno napisan, ali se dogovori sa izdavačem odugovlače do u beskraj. Tematika tog novog dela je baš život jedne transrodne osobe u zemlji Jugoslaviji. Nema potrebe da naglasim da je, iako se ne radi ni o kakvoj autobiografiji, moje iskustvo tu bilo presudno. Veoma bih volela da imam publiku u Srbji, tamo bi se moja izdanja dosta čitala. Na svim tim kulturnim manifestacijama me često i sa zanosom predstavljaju kao „trans književnicu iz ex-Jugoslavije”, a odgovorne za kulturu baš tih naših prostora  „regiona” to uopšte ne zanima. Nikako da me prevedu s italijanskog na neki od jugoslovenskih jezika. Da ne govorim da bi na razne književne večeri, sve pod izgovorom literature, mnogi  dolazili iz znatiželje, samo da bi me videli. Znate, bilo kojim poslom da se bavite, znatiželja prema vama kao trans ženi je ogromna, gotovo nikada otvorena, najčešće kamuflirana. Neka tako potencijalni jugoslovenski izdavači inteligentno uzmu ovu činjenicu u obzir, ako ni zbog čega drugog, ono zbog stvaranja nove publike i podizanja kulture.

Da li želiš još nešto da kažeš, a da te nisam pitala? Da li želiš nešto da kažeš trans osobama u Srbiji?

Alexandra Dejoli by Aleksandar Crnogorac

Zanimljivo mi je pitanje pravilnog razumevanja stvarnog položaja trans osoba danas,  posebno u odnosu na njihovu prezentaciju u medijima. Gde i kako u tom hipertehnološkom svetu globalizovane slike tražiti istinu o našem stvarnom stanju i položaju u društvu. U poslednje vreme nam se s modnih pista, sportskih, umetničkih, političkih manifestacija, optimistički osmehuju mnoge trans osobe. To je koliko divno za nas, toliko nerealno prema nama.

Da li ova medijska pažnja s pozlatom, treba da nas ubedi u opšti progres po pitanju našeg postojanja? U šta bi onda trebalo da nas ubedi činjenica da na periferijama tih istih gradova, koji glorifikuju gorepomenute nove trans ikone, žive neki drugi, marginalizovani, diskriminisani, zlostavljani, ubijani  trans ljudi? Možda će nas sve to pre ubediti u sasvim treću činjenicu, a to je da jedina stvarna religija u koju moderno društvo veruje i kojoj je sve podredilo, jeste religija čiji je vrhovni bog novac. Ove malobrojne, privilegovane trans osobe iz centra moći neka naročita diskriminacija svakodnevno i ne dotiče, oni imaju moć i služe se njom na način na koji to čine svi bogati i slavni. Istinu o nama zato morate da tražite sami, izlazeći iz te komotne pozlate reflektora koji će se samo za vaše oči baviti isključivo tom privilegovanom, ispeglanom manjinom kojoj biti deo LGBT postaje profitabilna, sve češće i jedina profesija.

Istina obitava na marginama koju njihovi reflektori ne žele da poznaju. Tamo, daleko od  centra i javnog mnjenja, na periferiji i gradova i života, tamo gde se „tranzituje” bez mnogo komplimenata, gde se surovo plaća debeli ceh za život s posebnom kamatom na različitost - tamo je istina o nama. Tada shvatite da jedini stvarni berlinski zid koji deli čovecanstvo na dva suprotna pola, jeste berlinski zid novca. Sve drugo su nijanse.

Za kraj bih poručila trans osobama u Srbiji da ne gube snagu i da uprkos svemu s optimizmom gledaju u budućnost. Naš najveći neprijatelj bilo je i ostalo neznanje. Naši tradicionalni protivnici, inače istorijski neprijatelji svakog slobodnog mišljenja, i dalje su neuporedivo jači od nas, ali i oni i njihove teorije nalaze se na silaznom, pa i  najnižem istorijskom nivou ikada. Suprotno tome, svi nosioci istinskog progresa su uprkos trenutnoj krizi, na konstantno uzlaznoj istorijskoj putanji i oni otvoreno stoje  uz nas. Glavni vetar u leđa, ipak, ne treba očekivati spolja. Naša snaga je u nama, to  smo mi sami. Bilo koja spoljašnja, konstruisana, dirigovana sila na kraju se povlači pred naletom urođenog, iskonskog nagona za slobodom i osnovnom realizacijom. Kad se taj nalet dogodi, ništa ga ne može zaustaviti. Zato je budućnost naša!

Razgovor vodila M. Jeremić

 

Alexandra Dejoli je rođena u Beogradu, živi i radi u Rimu. Diplomirala je opštu istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gde je 1993. zvanično proglašena studentom generacije. Već sledeće godine seli se u Rim gde nastavlja studije u Vatikanu i specijalizira istoriju srednjeg veka. Na literarnom polju Italije debituje svojim romanom „Elena ,l’ultima imperatrice bizantina“ (Jaka book, Milano 2006),  koji veoma brzo postaje jedan od   nezaobilaznih tekstova za period kasnovizantijske istorije pri najprestižnijim evropskim univerzitetima, među kojima su i rimska Sapienza i pariska Sorbona. Svojim romanom „Requiem Rosa“ (Liberodiscrivere ed, Genova 2014) učestvuje na uglednom Festivalu emigrantske litereture u Palermu 2015, prvom festivalu te vrste u Italiji,  čime se ubraja u najistaknutije aktuelne emigrantske stvaraoce na italijanskom jeziku. U pripremi je izdavanje njenog trećeg romana „Come mi uccisero le stelle” (radni naslov) koj tretira fenomen transrodnosti u periodu socijalisticke Jugoslavije. Autorka je tekstova u vezi s istorijom Balkana, prisutna u italijanskim medijima apropo pitanja jugoslovenskog konflikta, povrede osnovnih ljudskih prava i problematike u vezi s transrodnošću. Neretko je u medijima najavaljuju kao „jedinu transrodnu osobu koja je doktorirala u Vatikanu“.

Ličnosti

  • Kristina Ferari: „Seks radom se dobrovoljno bavim, nije pravedno da me kažnjavaju“ +

    Kristina Ferari: „Seks radom se dobrovoljno bavim, nije pravedno da me kažnjavaju“ Na Međunarodnom festivalu queer filma, Merlinka, biće prikazan i film Nikole Spasića, „Kristina“. Razgovarali smo sa Kristinom Milosavljević, alias Kristinom Ferari, glavnom protagonistkinjom filma. Opširnije...
  • Profesor Đorđević: Promena pola nije hir +

    Profesor Đorđević: Promena pola nije hir Niko ne želi da je u tuđoj koži, govorili su još grčki filozofi, međutim, ima i onih koji ne vole ni što su u svojoj. Opširnije...
  • Žarana Papić: Feminističko sećanje, generacijski prenosi i suživoti +

    Žarana Papić: Feminističko sećanje, generacijski prenosi i suživoti Pre dvadeset godina, 10. septembra 2002. umrla je Žarana Papić, jedna od glavnih osnivačica organizacije Geten, izuzetna teoretičarka, antropološkinja i zagovornica feminističke kritičke misli i doajenka jugoslavenskog feminističkog pokreta. Opširnije...
  • Haled Hoseini ponosno saopštio da mu je ćerka trans +

    Haled Hoseini ponosno saopštio da mu je ćerka trans Haled Hoseini, romanopisac, ambasador dobre volje UNHCR-a i lekar, autor bestselera „Lovac na zmajeve“ i „Hiljadu čudesnih sunaca“, 14. jula je saopštio na društvenim mrežama da se jedna od njegovih Opširnije...
  • Mikaela Hae Rodriges: Ljubav pobeđuje +

    Mikaela Hae Rodriges: Ljubav pobeđuje Mikaela Hae Rodriges po španskoj ili M. Džej Rodrigez prema engleskoj transkripciji prva je transrodna glumica i pevačica koja je na 79. dodeli Zlatnih globusa u istoriji ove nagrade dobila Opširnije...
  • 1