Užasava pomisao da još uvek pričamo o teoriji koja transrodnost posmatra kao vrstu „društvene zaraze“ toliko godina nakon što je razotkrivena kao otkačena pseudonauka, ali šta je, tu je.
Piše Amilija Hansford
Uprkos brojnim dokazima koji opovrgavaju ovu teoriju, sumanuta ideja da se rodna disforija nekako prenosi društvenim pritiskom uključena je u nacrt izveštaja kancelarije UN-a za ljudska prava, OHCHR.
Unapređena i izmenjena verzija izveštaja Rim Alsalem, specijalnog izvestioca UN-a za nasilje nad ženama i devojčicama, ima drskosti da sugeriše da su osobe mlađe od 18 godina, posebno mlade devojke, podložne uticaju „društveno zaraznih stereotipnih uloga“, koje ih, kako ona kaže, dovode u rizičnu situaciju da „pogrešno usvoje stereotipe kao svoj osnovni identitet dok doživljavaju disocijaciju od svojih tela određenih polom.“
Izvori na koje se ona poziva da bi opravdala ovu izjavu uključuju dr Džejmsa Kantora, koji se pridržava diskreditovane tipologije dr Reja Blanšara o „autoginefilnom“ transeksualizmu, potom Majkla Bigsa, koji je napravio anonimni nalog na Tviteru da bi iznosio uvredljive komentare i objavljivao sadržaj o „pornografiji trandža“, i Alison Klejton, koja je 2023. godine pozvana da govori u ime Društva za rodnu medicinu zasnovanu na dokazima (SEGM), koje je Južni centar za prava siromašnih označio kao grupu koja propagira mržnju prema LGBTIQ osobama.
To je jedini razlog zbog kog osećam da imam obavezu da se oglasim i razotkrijem užasnu teoriju često poznatu pod imenom „iznenadna ili brzonastupajuća rodna disforija (ROGD)“: to što je dospela u izveštaj Ujedinjenih nacija dovoljan je razlog da bude opovrgnuta. Ne, čak i više od toga: treba je zaboraviti; odbaciti zajedno sa svim ostalim besmislenim teorijama koje su cisrodni naučnici izneli.
Šta je iznenadna ili brzonastupajuća rodna disforija?
Iznenadna ili brzonastupajuća rodna disforija (ROGD) je diskreditovana teorija prema kojoj podgrupa osoba sa rodnom disforijom počinje da ispoljava simptome putem „društvene zaraze“.
Skovala ju je 2016. godine lekarka Liza Litman – u svojoj studiji postavila je hipotezu da mladi ljudi mogu biti podložni tome da se identifikuju kao trans nakon što je primetila da tinejdžeri u istoj grupi prijatelja počinju da se određuju kao trans.
Kako nije imala iskustva u proučavanju rodne disforije pre istraživanja, studija Lize Litman se oslanjala na malu anketu sprovedenu među roditeljima koji je pronašla preko tri poznata antitrans veb sajta – 4thwavenow, TransgenderTrend i YouthTransCriticalProfessionals. Za potrebe svog istraživanja nije intervjuisala nijednu trans osobu.
Ne iznenađuje da je njena anketa sprovedena među nešto više od 250 roditelja pokazala da 76,5% njih „veruje da njihovo dete nije u pravu u svom uverenju da je transrodno“, dok je 85% reklo da je njihovo dete počelo češće da koristi internet pre nego što je počelo da se određuje kao transrodno.
Nakon objavljivanja, istraživanje je brzo postalo hit među uobičajenim zagovornicima antitrans dogme, ali stručnjaci su s pravom bili sumnjičavi. Organizacije i kolege iz domena nauke, koji su rad opisali kao impulsivnu studiju zasnovanu na „moralnoj panici“, rekli su da je metodološki pogrešan, jer tri veb stranice koje je koristila imaju istoriju antitrans predrasuda.
Braneći svoju metodu, napisala je da su veb stranice izabrane da bi se „maksimizirale šanse za pronalaženje slučajeva koji ispunjavaju kriterijume podobnosti“, misleći na mlade koji su, prema rečima njihovih roditelja, iznenada postali rodno disforični.
Studija je od tada postala predmet podsmeha među naučnicima i stručnjacima. Preko 60 velikih medicinskih organizacija, uključujući Američko udruženje psihologa (APA), pozvalo je na uklanjanje teorije iz kliničkih okruženja zbog nedostatka naučnih dokaza.
Pa ipak, zapanjujuće je da je ovo teorija koju „rodno kritički“ stručnjaci koriste da bi opravdali svoja užasna uverenja. Ova patetična, smešna teorija služi kao osnova tvrdnje Rim Alasalem o „društveno zaraznim stereotipnim ulogama“.
„Nadam se da osećate frustraciju u mojim rečima“
Teško je znati da li je to zato što sam trans žena ili zato što umem da mislim, ali ovo je toliko zamorno. Zamorno je sedeti ovde i razbijati mitove o trans zajednici – mitove koji će biti prepoznatljivi svakome ko se seća moralne panike u vezi sa gej osobama iz 1980-ih.
Ne, nismo društveno zarazni i trans tinejdžeri ne lažu o tome kako se osećaju – i svako ko je iskreno razgovarao ili se angažovao oko trans osobe bi to znao.
Još malo o fenomenu iznenadne ili brzonastupajuće rodne disforije
„Brzonastupajuća rodna disforija“ je kontroverzna, naučno nepotkrepljena hipoteza prema kojoj se neki adolescenti identifikuju kao transrodni i doživljavaju rodnu disforiju zbog uticaja vršnjaka i tzv. „društvene zaraze“, i to posebno oni kojima je po rođenju pripisan ženski pol.
Ova pojava nije priznata kao validna dijagnoza mentalnog zdravlja od strane nijednog većeg profesionalnog udruženja. Američko udruženje psihologa (APA), Svetsko udruženje stručnjaka za zdravlje trans osoba (WPATH) i 60 drugih medicinskih stručnih organizacija pozvale su na njeno eliminisanje iz kliničkih okruženja zbog nedostatka pouzdanih naučnih dokaza za koncept, ozbiljnih metodoloških problema u postojećim istraživanjima i zbog njene stigmatizacije rodno afirmativne nege koja se pruža trans mladima.
Rad koji je prvobitno predložio ovaj koncept zasnovan je na upitnicima koji su rađeni s roditeljiima transrodnih mladih osoba, a koji su pozvani da učestvuju preko tri antitrans veb stranice; nakon objavljivanja, rad je ponovo recenziran i objavljena je i ispravka u kojoj se ističe da „brzonastupajuća rodna disforija“ nije klinički potvrđen fenomen. Od objavljivanja rada, ovaj koncept je često citiran u zakonodavnim pokušajima da se ograniče prava transrodne omladine.
O tome koji su to još mtitovi o trans osobama i životima koje najčešće slušamo pročitajte na našem sajtu ovde. Svi ti mitovi se mogu lako pobiti – i to se redovno i dešava, a pobijaju ih ugledni medicinski i naučni autoriteti.
Prevela i priredila: M. Jeremić
