Prva ispovest Helene, trans penzionerke Vojske Srbije - Geten

Prva reakcija moje supruge bila je veoma burna. Rekla da je mislila da će me to veče ubiti na spavanju jer se osećala izdanom, kao da je 20 godina živela u laži.

major Helena - Marina Lopicic 8Danima su mediji pokušavali da otkriju identitet prve transrodne penzionerke Vojske Srbije koja je zbog uvrede odlučila da podnese krivične prijave protiv iste te vojske, ministra odbrane i njegovog ministarstva. Od javnosti se skrivala kod prijateljica i retko izlazila na ulicu. Umesto nje, saopštenja za javnost i pravne poslove preuzele su aktivistkinje udruženja građana Egal, koje se bori za ravnopravnost transeksualnih osoba.

Zahvaljujući zajedničkom prijatelju, stupili smo u kontakt s Helenom i ponudili joj da svoju životnu priču podeli s javnošću. Šanse su bile male, ali na kraju je pristala. Imala je tek jedan uslov - da ne pominjemo imena njeno četvoro dece, bivše supruge i najbliže rodbine. Helena se na dogovorenom mestu pojavila u društvu nekoliko prijatelja. U početku pomalo rezervisana, brzo se opustila i pokazala čudesan smisao za humor.
Izgledom se ni po čemu nije razlikovala od mnogih žena koje srećemo na ulici. Suknja iznad kolena, čizme i dekolte dodatno su pokazivali da uživa u tome što je napokon žena. Jedno je ipak odaje - dubina glasa.

„Znam da mi je glas još problematičan, ali pijem hormone pa će se i to uskoro srediti. Ljudi me i ne primećuju dok ne progovorim, međutim, kad čuju moj glas, malo se začude. Ipak, to je sve.“

PRIZNANJE

Heleni u ličnoj karti i dalje stoje podaci o muškom identitetu (M. V.), ali s fotografijom koja odgovara njenom trenutnom izgledu. Više od 20 godina bila je u vojsci, i s mesta intendantskog majora odlučila je da ode u penziju i zauvek zaboravi vojnu uniformu.
„Predlog za penziju dobila sam kad sam otišla na VMA i rekla da imam problem jer želim da svoj trenutni pol prilagodim svom rodnom identitetu. To je bilo početkom septembra 2014. Ubrzo mi je stigao predlog za penziju.“
Javnost za ovaj slučaj ne bi ni saznala da se nekim slučajem u obrazloženju Vojske u vezi s njenim penzionisanjem nije pojavila rečenica u kojoj stoji da je Heleni „ustanovljena dijagnoza koja može uzrokovati štetne posledice po ugled Vojske Srbije“.

Nakon svega što je dotad preživela u službi, Helena kaže da je to bila uvreda preko koje nije želela da pređe. Sredinom januara ove godine zbog diskriminacije je podnela pritužbu protiv ministra odbrane Bratislava Gašića, Ministarstva odbrane i Vojske Srbije.
„Tih dana bilo mi je najteže. Mediji su pisali o mom slučaju, a ja se nikad nisam susrela s tolikim publicitetom. Prvi put sam se suočavala s tim i bila potpuno izgubljena. Najbliže prijateljice su me smirivale, jedna od njih mi je našla i privremeni smeštaj kako bih se sklonila od novinara, koji su bukvalno pretili da će otkriti moj identitet.
Pojedini su namerno objavljivali laži da se žalim što su me penzionisali, a ne zbog diskriminacione rečenice u naredbi o penziji. Na službenom razgovoru su me pitali da li želim u penziju, koja iznosi 60 odsto od plate, i pristala sam. To mi je davalo mogućnost da 24 sata budem ono što jesam, da budem žena. To je nemerljivo. Više nisam želela da licitiram.
Međutim, nakon svega iz ministarstva je stigao papir koji kaže: ‘Ti si bolesnik’. Koga briga za konzilijum doktora s VMA koji su procenili da sam sposobna za profesionalnu vojnu službu? Ako smo se već dogovorili da idem u penziju zdrava, prava, normalna, zašto onda rade takve stvari, zašto me primoravaju da ostatak života nosim pečat da sam bolesna? A nisam!“
major Helena - Marina Lopicic 4Strah od toga šta sve može da se desi često ju je bacao u očaj jer kraj sebe ima bivšu ženu i četvoro dece, od koje je troje maloletno. Njihova bezbednost Heleni je najvažnija. „Moja deca su mlada, dvoje je u pubertetu, i bojim se da će doći u situaciju da se potuku, da sebi možda učine nešto jer ne mogu da istrpe pritisak okoline. Verujte mi, najviše brinem zbog njih“. 

bivšom suprugom Helena je ostala u odličnim odnosima. Mnogo vremena provode zajedno, oslanjaju se jedna na drugu, razgovaraju, zajedno brinu o budućnosti dece. Međutim, pre godinu dana bilo je pakleno teško saopštiti joj istinu.

„Sve je bilo dobro dok taj nagon nije počeo da me slama. Valjda to s godinama napreduje. Kulminiralo je u martu 2014, užasno sam se osećala, u kući samo ćutala. Supruga me je danima pitala šta mi je. Napokon sam odlučila da joj sve ispričam. Prva reakcija bila je veoma burna.
Kasnije mi je rekla da je mislila da će me to veče ubiti na spavanju jer se osećala izdanom, kao da je 20 godina živela u laži. Razmislila je i shvatila da bi deca, ako to učini, ostala bez oba roditelja.
Ja sam svoju ženu uvek volela i zbog te ljubavi sam i bila u braku. Ta situacija bila je napeta 15, možda 20 dana, dok se sve nije malo sleglo. Onda smo lepo razgovarale. Odlučile smo da se sporazumno razvedemo, a da ona dobije starateljstvo nad decom kako bih ja mogla da krenem dalje.
U maju sam se fizički odvojila od njih, a krajem oktobra smo se razveli. Ja sam se povukla i idem svojim putem, ali skoro svakodnevno se viđamo, tako da mi je bivša supruga sada najbolja drugarica. Niti mene ko bolje poznaje od nje, niti nju od mene. Sada imamo divnu decu i čvrsto prijateljstvo.“

major Helena - Marina Lopicic 5Dok lagano pali cigaretu i ispija sok, Helena objašnjava da su deca posle izvesnog perioda počela da se raspituju šta se dogodilo i zašto su se razveli. Nešto im je delovalo čudno. Bilo je pitanje trenutka kad će saznati istinu.
„Odlučila sam da istinu prvo saopštim dvojici starijih sinova. Nikad mi teže u životu nije bilo. Plašila sam se kako u homofobnoj i transfobnoj Srbiji sinovima, koji su uz to i navijači, objasniti šta im je tata. Najstariji ima 21 godinu, drugi 16

Čim sam im rekla, stariji je počeo da skače, viče, i na kraju mi je rekao: ‘Pored svih tumora, tebi baš to da zapadne’. Nema ničeg težeg nego kada vas dete ubode u srce. Mlađi je ćutao i u nekom trenutku izgovorio: ‘Auuu, jeb***, she-male.’ Načuo je negde, valjda, šta je to...
Ćerka je nedavno napunila 13, a najmlađi sin ima četiri godine. Kad sam otišla u penziju, prvo što sam uradila bilo je da se ofarbam u plavo. Najstariji sin je rekao da nema šanse da takva uđem u kuću, pod izgovorom da ću time uplašiti najmlađeg sina.
Morala sam da vidim svoje dete i stavila sam kapu. Kad sam takva ušla, odmah me je pitao šta će mi to, a zatim i ‘šta je to žuto ispod kape’. Tog dana smo kitili jelku - to je kod nas uvek 27. decembra, na Dan pionira, ha-ha! Šapnula sam mu da mi je skine, to je učinio i uskliknuo: ‘Jao, vidi, tata ko Deda Mraz!’ A toliko smo se plašili zbog toga. Najstariji sin me je više puta pitao dokle će ta moja ‘igranka’ da traje, a srednji je tražio da se nađe sa mnom. Odgovarala sam ga, govorila da nisam u muškom odelu i da sam sada drugačija, ali odgovorio mi je: ‘Alo, šta je s tobom, i da imaš rogove, moj si tata’. Bila sam na ivici suza. Sa ćerkom sam u početku imala burnih reakcija, ali i to se smiruje. Nedavno sam je baš spremala za školsku priredbu.“

PONIŽAVANJE

major Helena - Marina Lopicic 11Kako je razgovor tekao, Helena je postajala sve opuštenija, ne gubeći ni na tren preciznost u izražavanju. Ali, kad smo se dotakli početka njenog konflikta s Vojskom, postala je malo uznemirena, ali odlučna da i taj deo života detaljno predstavi. Ne krije da je 2001. udaljena s dužnosti zbog, kako je tada u dokumentima navedeno, „povrede javnog morala“ i da joj je nakon toga oduzet čin. Ipak, želi da znamo kako je taj događaj bio više od neprijatnosti. Bio je brutalan i ponižavajuć.
„Sve je počelo na Dan zaljubljenih 14. februara 2001. godine. U večernjim satima osetila sam potrebu da se obučem kao žena i da takva prođem ulicom.
To sam i ranije radila.
Jednostavno, tako sebi dam malo oduška, pa sam posle nedeljama mirna i sve lakše podnosim. Bilo je kasno, posle ponoći, i slučajno naiđem na policijsko vozilo. Prvo su prošli pored mene, pa se vratili, pa opet prošli i na kraju se zaustavili tik ispred mene. Jedan od policajaca spustio je prozor i rekao: ‘Dobro veče.’ ‘Dobro veče’, odgovorim. ‘Kuda vi?’, pita me on. ‘Evo šetam se’, kažem. Pitao me je da li imam ličnu kartu, a kad sam mu je dala, gledao je u nju, pa u mene, ništa mu nije bilo jasno. ‘Gde ste bili’?, pita ponovo. A ja našminkana, u suknjici, cipelicama. Šta da mu odgovorim? Odlučim da slažem. ‘Na maskenbalu’, kažem. Šta drugo? To je 2001. godina.
Pitali su me gde radim i ja im pokažem vojnu legitimaciju. Počnu da je zagledaju, a ja samo čekam da me puste i da što pre odem. Međutim, ponudili su mi da me povezu pošto živim blizu i ja pristanem. Posle nekoliko metara shvatim da sam napravila grešku jer je jedan od policajaca počeo preko stanice da utvrđuje moj identitet. U jednom trenutku mi je rekao: ‘Ma, sad ćemo da probudimo Pavkovića (načelnik Generalštaba Vojske SR Jugoslavije u to vreme, prim. aut.) da vidi kako mu oficiri šetaju ulicom.’ 

Tražila sam da me puste da izađem, ali odvezli su me u MUP Čukarica. Kad smo stigli tamo, nisu mi dali ni suprugu da pozovem. Molila sam ih, ali nisu se obazirali. Pozvali su vojnu policiju. U tom trenutku u stanicu su ušli i policajci iz interventne jedinice. Jedan od njih počeo je da mi dobacuje: ‘Maco, dobra si riba.’ Ćutim i pokušavam da ih ignorišem, ali drugi uzima dugački pendrek i zadiže mi suknju uz: ‘Ooo... Lepe nogice.’
Skočila sam i povikala na njega: ‘Slušaj, mamlaze jedan, da li si normalan, šta radiš to!’ Da stvar bude gora, baš u tom periodu polomila sam zub, gornju jedinicu. To je primetio jedan od njih i počeo da me provocirao:
‘A zubić što fali, je l’ ti to mušterija izbila?’ Osećala sam se besno i bespomoćno. Ubrzo je u stanicu ušla vojna policija s Topčidera, gde sam radila, a jedan od vojnika me je prepoznao i oslovio po prezimenu. Pitao me je šta je to, a ja sam mu odgovorila: ‘Ko što vidiš.’ Ne samo da su me odveli u kasarnu već su mi stavili lisice na ruke, kao da sam neki kriminalac.
U kasarni me je sačekao neki poručnik i krenuo da govori kako zna takve kao što sam ja i kako ih je nalazio na haubama automobila. Ta noć bila je košmar.“
Iako je verovala da je neprijatnostima došao kraj i da će je ubrzo pustiti da ode kući, to se nije desilo. Najgore ju je tek čekalo.
„Terali su me da pišem izjavu i ja sam je napisala. Taj poručnik ju je pocepao. Kaže da pišem ponovo, a ja mu kažem: ‘Piši sam ponovo ako ti ovo nije bilo dobro.’ Tek tada su mi dali da pozovem suprugu. Objasnila sam joj zbog čega sam privedena. Mislila je da se šalim. Sve vreme je verovala da su to neke egzibicije, nikako joj nije bilo jasno šta se dešava. Tek ujutro je došao oficir bezbednosti iz moje jedinice i preuzeo me. Odveo me je u komandu Prve armije, baš tamo gde radim. Da me svi vide! Jednostavno, da me ponize!
major Helena - Marina Lopicic 6Došao je i trupni psiholog da razgovaramo i odlučili su da me hitno pošalju na VMA. Nisam više bila svesna šta se dešava. Odveli su me na 14. sprat, na psihijatriju, gde ljude drže pod ključem. Tri dana sam bila na posmatranju protiv svoje volje. Tu zaseda konzilijum od 10 lekara i non-stop su mi davali da rešavam neke testove. Bilo je strašno, pozivali su na razgovor moju suprugu i pokojnog oca. Nakon trećeg dana otpustili su me s papirom na kojem jasno piše da sam zdrava i sposobna za profesionalnu vojnu službu.“ 

KARIJERA 

Iako je vraćena na posao, Helenin naredni odlazak u kasarnu razlikovao se od svih ostalih. Taj trenutak zauvek će obeležiti njeno dalje usavršavanje i profesionalni angažman. Mnogi su je uveravali da će se sve završiti samo smanjivanjem službenih ocena. Međutim, postojala je mogućnost izlaska pred Vojnodisciplinski sud i ono najgore - gubitak čina.

„Slepo sam verovala nekim ljudima. Ceo život sam provela u toj vojsci. Uspešno završila srednju vojnu školu i akademiju. Otac mi je takođe bio oficir. Međutim, desilo se najgore. Ukazom tadašnjeg predsednika SRJ Vojislava Koštunice, otpuštena sam i oduzet mi je čin. To je najgora moguća kazna. Kada dobijete otkaz, ostajete poručnik u rezervi, a bez čina ste diplomirano ništa. Žalila sam se, ali žalba je, naravno, odbijena, tako da sam od 21. septembra 2001. postala ništa. Da sve bude još gore, supruga je tada bila trudna s trećim detetom. Preko prijatelja sam našla advokata koji je nekad bio vojni sudija. Podneo je tužbu Vrhovnom vojnom sudu, koji je odlučio da slučaj vrati u prvobitni postupak.

Na posao su me vratili tek u maju 2002, ali nadležni u Vojsci nisu želeli da na tome ostane i odmah su pokrenuli drugi postupak, na kojem su me osudili na godinu dana stopiranja u napredovanju. Advokat je bio za to da se opet žalimo, i pristala sam. Međutim, i dalje se vodim kao udaljena od dužnosti i primam tek trećinu plate. Bila sam u očajnoj situaciji - supruga ne radi, troje dece, primam trećinu plate, a pre toga sedam meseci ni dinara nisam dobila. Snalaženje, preživljavanje, pranje veša kod prijatelja, rad na gradilištu, sve živo da bi se prehranila porodica. Pošto se postupak odužio, odustala sam od žalbe. Prihvatila sam kaznu samo da bi me postavili na neku dužnost i da bih nastavila da primam platu. Ne znam kako sam ostala normalna.“
U jednoj od izjava ministar odbrane Bratislav Gašić izvinio se Heleni zbog odrednice u rešenju za penziju, za koju je i sam rekao da je diskriminatorska.
Međutim, naglasio je kako zbog svog drugačijeg rodnog identiteta ona nije imala problema u napredovanju u službi. Na pitanje kako komentariše tu tvrdnju, Helena samo odmahuje glavom i za trenutak zastaje, kao da želi da odgovori sa što manje reči.
„Posle hapšenja 2001. u najbližem okruženju nije bilo problema. U svojim redovnim dužnostima bila sam odgovorna i za restoran na Topčideru, vojnički restoran, intendantski servis, perionicu i još mnogo toga. Tu ima mnogo civila i redovne vojske, ali malo podoficira, tako da pritisak nije bio kao da sam stalno među vojnicima. Bila je poneka šala, ali ništa više od toga. Međutim, čim bih odlazila među oficire ili u kasarnu, mogla sam da primetim šaputanje, skrivene poglede, izbegavanje, prestanak razgovora čim uđem u neku kancelariju. To je ta nedokaziva prikrivena diskriminacija.
Taj prezir osetite i po tome što imate odlične ocene, ali kad se ljudi šalju na usavršavanje ili kurs - vas tu nema. Na kraju sam oguglala. Bilo mi je bitno samo da uzmem tu platicu i da me niko ne dira. Da radim,da prehranim porodicu, i ništa više. Toliko o tome da nije bilo problema u mom napredovanju.“
Profesionalni angažman Helena je imala i na mestima mnogo opasnijim od vojnog restorana na Topčideru.

major Helena - Marina Lopicic 9„U Kopnenu zonu bezbednosti poslali su me u martu 2003. Eto, nema diskriminacije u vojsci, ha ha. Bila sam u bazi Dobrosin, u kojoj sam preživela i granatiranje. Bog sami me je sačuvao. Nisam volela danosim pancir. Bilo je toplo, leto, i još kad vas poklopi šlem, oprema, pancir, na vama je 30 kilograma. Kad god sam silazila u Bujanovac, prvo bih otišla u crkvu da upalim sveću i potom odlazila dalje. Jednog dana imala sam strašnu potrebu da idem za Beograd i jedva izmolila nadređene da me puste.
Kad sam stigla u grad i uključila vesti, zamalo se nisam onesvestila. ‘Lada niva’ u kojoj sam stalno putovala s majorom Rahmanijem Bandićem bila je izrešetana sa 107 metaka kod sela Lučani. On prvi put tada nije nosio pancir, kažu mi da je rekao: ‘Kad može ona smlata iz Beograda bez pancira, mogu i ja.’ Razneli su mu prste, delovi municije prošli su mu kroz bubreg i glavu, ali ostao je živ. Trebalo je da i ja budem u toj ‘ladi’.“

PREISPITIVANJE

U Heleninom životu ništa nije bilo jednostavno. Oduvek je živela sa osećanjem da joj nešto nedostaje. Ponekad su ti nagoni bili jaki, a nekad je uspevala da se zavara i pomisli kako će sve „doći na svoje“. Sa smeškom se seća da je štikle i viklere volela da nosi još kao dete.

„Bila sam mala kad sam se obukla u žensko i našminkala, a četiri godine kad sam stavila vikler. Odrasla sam kod babe u Vojvodini i bila njeno omiljeno unuče. U komšiluku su bile samo devojčice i znali smo da obujemo ujnine cipele sa štiklom i tako hodamo po ceo dan.
U osnovnoj školi, kad bih ostala sama u kući, roditelji bili na poslu, a stariji brat u suprotnoj smeni, oblačila sam maminu garderobu. Vrhunac je bio izlazak na terasu. U sedmom razredu sam kod ujaka na tavanu našla knjigu ‘Što treba znati o spolnom životu’ iz davne 1953. i proučavala je.
U vojnoj gimnaziji nastupila sam na takmičenju u imitaciji. Bila sam Tajči. U Narodnom pozorištu sam od vlasuljara uzela periku na revers, od drugarice pozajmila haljinu i tako nastupila pred 400 pubertetlija. Niko me nije prepoznao, osim najbližih prijatelja.
Oficiri su se slikali sa mnom, a jedan od njih naglas je komentarisao šta li će mu reći žena kada vidi fotografiju!“ Svaki put kad bi se u razgovoru setila prošlosti, nekako tiho, ali bez žaljenja, naglašavala bi da je jasnije sagledavala ono što nije, ali da je teško shvatala šta jeste.
„Uporno sam tražila šta sam. Samo oblačenje ženske garderobe nije me ispunjavalo. Transvestiti i krosdreseri se obuku da bi dostigli neki seksualni užitak, ali to nije bilo ono što sam ja. Iz mene je izviralo neko drugačije žensko.
Često sam kupovala ženske stvari, ali nisam ih uvek zadržavala. Ne znam koliko puta sam sebi rekla da to više neću da radim.
Bog zna koliko sam kompleta i perika bacila u kontejner za ovih 20 i više godina. Onda prođe mesec-dva i to opet počne da kuva u meni. Žensko hoće da izađe i ne možeš to da zadržiš. Neverovatno. Ko to nije doživeo ne može da sudi. Ipak, verujem da je i taj bračni život umnogome doprineo da sve lakše podnesem.
Imali smo idealan brak. U kući nije bilo podela poslova na muške i ženske. To je bio kao neki izduvni ventil. Osećala sam se kao žena kad bih kuvala ručak, sređivala stan, prala veš, peglala pelene, presvlačila i kupala decu.“
Borba sa samom sobom često je bila surova. Pokušavala je na mnoge načine da se izbori sa onim što oseća i onim što mora da bude.

major Helena - Marina Lopicic 7„Odlaskom u vojnu gimnaziju, a nakon toga i ranim ulaskom u brak, pokušavala sam neku vrstu autolečenja. Samo da ubijem to žensko u sebi. Stalno sam se preispitivala. Šta to sa mnom nije u redu? Pritom, da sve bude još zamršenije, privlače me samo žene. Ja sam sada gej žena, lezbejka. I kad promenim pol, biće tako. Svima sam rekla da ću umreti nevina, ha-ha!“

S druge strane, Helena je svesna da će mnogi činjenicu da ima četvoro dece tumačiti kao potrebu za dokazivanjem muškosti, ali ona to apsolutno negira.
„Baš smo bivša supruga i ja vraćale film. Od silne brige i borbe za opstanak sve te godine nismo ni stigli da se zapitamo šta je s nama. Živimo za tu decu. Oni su na prvom mestu. Svako dete je bilo - što kažu u vojsci - planski organizovano. Nijedno se nije ‘omaklo’ i nijedno nije slučajno došlo na svet. Od prvog do četvrtog, sva su bila željena i svako sam ja prva okupala.

Nekad je bila omiljena u svojoj familiji, ali i familiji bivše supruge. Danas više nije tako. S njima se više ne viđa, a kontaktira još samo s majkom i bratom. Na pomen porodice odmahuje rukom, pokazujući da je na taj deo života stavila tačku. „Kad sam svojoj porodici otkrila istinu, šta me briga za druge? Živim kako mislim da treba, sada već punim plućima. Ne možete da shvatite kakvo je to olakšanje za nekoga ko je ceo život bio kao u kavezu.
Rodbina zna, ali ne odobrava moj izbor, ali to me i ne interesuje. Važni su mi samo moji najbliži. Takvo je vreme došlo, svi su se odrodili i viđamo se samo po sahranama. Samo još majci nisam rekla, ali ona je sada bolesna i reći ću joj kad za to dođe vreme. Mada, s njom ću još i najlakše jer znam da je, kad se 2001. dešavalo ludilo i kad joj je moja žena rekla: ‘Evo ti tvoj sin, pogledaj šta radi’, mirno odgovorila: ‘On je oduvek voleo da se crta.’“

OČEKIVANJA

U Srbiji nije uobičajeno da se u 41. godini ode u penziju, osim ako neko nema invaliditet. Iako je zdrava, Heleni to ne smeta, ali nema nameru da bude penzionerka. I dalje želi da radi, ali daleko od uniforme. „Kad sam penzionisana, prvo sam otišla na kurs za oblikovanje noktiju i šminku, završila ga i dobila diplomu.
Bila sam jedna od boljih polaznica!
E sad, da li će me neki poslodavac zaposliti po ugovoru, na šta kao penzionerka imam pravo, ili neće, to ne znam. Možda me zaposli neki od prijatelja, ali u nekom zapećku, da me niko ne vidi. Moja penzija je mala, a novac mi je potreban i za porodicu. Biti žena u Srbiji danas mnogo košta.“
Uz sve teškoće s kojima se susreće, Helena veruje da njen život tek sada ima pun smisao. Proces tranzicije u kojem se nalazi zahteva mnogo, ali hormonska terapija je najvažnija.
Nije čekala birokratske procedure jer je bila nestrpljiva da svoje telo što pre prilagodi onome što jeste.
„Sama sebi sam propisala terapiju. Otišla sam kod doktora da mi se samo urade hormonski status i tumor-markeri. Onda sam se raspitala preko prijateljica šta su drugi uzimali, koje lekove i u kojim dozama. Upoređivala sam informacije i s prijateljicama iz Evrope, Amerike i Slovenije. Videla sam da su to približno iste doze, tabletica gore-dole dnevno, ali nije mnogo važno. Onda sam to isprobavala i sama krenula u hormonski tretman“.

Helena, koja je sebe tako nazvala još pre 17 godina, sada živi povučeno u malom stanu daleko od centra grada. Živi kao i mnoge žene u Srbiji.
„Volim jutarnje rituale, tuširanje, ispijanje kafe, cigarete... Malo mi je teže da se krećem gradom zbog situacije u kojoj sam. Oblačim se i ponašam kao svaka sredovečna gospođa. Volim da spremam hranu, tako da su sve to obična zaduženja kao i kod drugih žena. Pantalone u životu više ne bih obukla. Istina, za razliku od mnogih neudatih žena, ja nameravam da ostanem sama, dosta je 21 godina braka i 21 godina vojske.“

Na kraju razgovora Helena i njeni prijatelji najavili su krivičnu prijavu protiv ministra odbrane Bratislava Gašića zbog diskriminacije, očekujući da će to izazvati nove reakcije vlasti. Dogovorili smo se da se vidimo za nekoliko dana kako bismo uradili i fotografije. Niko nije mogao ni pretpostaviti da će ova priča dobiti nastavak. Četiri dana kasnije, nekoliko sati pre početka fotografisanja, ministar odbrane zapitao se povodom te tužbe:
„To što smo penzionisali osobu koja ima prijave za prostituciju spada u diskriminaciju?“
Helena je na fotografisanje došla uznemirena, ali najavila je još jednu krivičnu prijavu, odlučna da sve reši na sudu.
„Iskreno, nakon svega se plašim za svoju sigurnost. Nije mala stvar podneti krivičnu prijavu protiv ministra odbrane i spremati još jednu. Ali, opet, niko od nas ne sme biti iznad zakona. On je prekršio Ustav, i to po nekoliko članova, a sad je izneo i neistine, moje navodno bavljenje prostitucijom. Celog života sam poštovala pravila i uvek bila starešina za primer. Nikad nisam prekršila čak ni kodeks časti. Zbog ovih laži odlučila sam da podnesem još jednu krivičnu prijavu protiv ministra Gašića. Više nisam u vojnom sistemu i sada mogu da se bunim i zahtevam.“

FOTO: Marina Lopičić

Izvor: http://www.newsweek.rs/srbija/48629-prva-ispovest-helene-trans-majora-vojske-srbije.html

Posetite chat server našeg vebsajta, mesto za LGBTIQA razgovore

Ličnosti

  • Kristina Ferari: „Seks radom se dobrovoljno bavim, nije pravedno da me kažnjavaju“ +

    Kristina Ferari: „Seks radom se dobrovoljno bavim, nije pravedno da me kažnjavaju“ Na Međunarodnom festivalu queer filma, Merlinka, biće prikazan i film Nikole Spasića, „Kristina“. Razgovarali smo sa Kristinom Milosavljević, alias Kristinom Ferari, glavnom protagonistkinjom filma. Opširnije...
  • Profesor Đorđević: Promena pola nije hir +

    Profesor Đorđević: Promena pola nije hir Niko ne želi da je u tuđoj koži, govorili su još grčki filozofi, međutim, ima i onih koji ne vole ni što su u svojoj. Opširnije...
  • Žarana Papić: Feminističko sećanje, generacijski prenosi i suživoti +

    Žarana Papić: Feminističko sećanje, generacijski prenosi i suživoti Pre dvadeset godina, 10. septembra 2002. umrla je Žarana Papić, jedna od glavnih osnivačica organizacije Geten, izuzetna teoretičarka, antropološkinja i zagovornica feminističke kritičke misli i doajenka jugoslavenskog feminističkog pokreta. Opširnije...
  • Haled Hoseini ponosno saopštio da mu je ćerka trans +

    Haled Hoseini ponosno saopštio da mu je ćerka trans Haled Hoseini, romanopisac, ambasador dobre volje UNHCR-a i lekar, autor bestselera „Lovac na zmajeve“ i „Hiljadu čudesnih sunaca“, 14. jula je saopštio na društvenim mrežama da se jedna od njegovih Opširnije...
  • Mikaela Hae Rodriges: Ljubav pobeđuje +

    Mikaela Hae Rodriges: Ljubav pobeđuje Mikaela Hae Rodriges po španskoj ili M. Džej Rodrigez prema engleskoj transkripciji prva je transrodna glumica i pevačica koja je na 79. dodeli Zlatnih globusa u istoriji ove nagrade dobila Opširnije...
  • 1