Grozničavi sudar avangardne estetike i šoka (da ne pominjemo direktan uticaj na Paklenu pomorandžu Stenlija Kjubrika), ovaj film nas vodi na uzbudljivo putovanje u manje poznate oblasti tokijskog podzemlja kasnih šezdesetih. U ovom kontroverznom debi ostvarenju Tošija Macumota, na prvi pogled ništa nije tabu: ni korišćenje vizuelnih efekata pravo iz sveta savremenog grafičkog dizajna, slikarstva, stripa i animacije; kao ni hrabro predstavljanje golotinje, seksa, drogiranja i javnih toaleta. Ali od svih "transgresija" koje su predstavljene, jedna se ipak posebno izdvaja, a to je pionirsko i neapologetsko predstavljanje japanske gej supkulture.
Krosdreser koji visi po klubovima, Edi (koga igra sjajni performer, transvestit Piter, poznat po ulozi Kjoamija u Kurosavinom Ranu), utrkuje se sa rivalkom drag kraljicom (Osamu Ogasavara), za naklonost i usluge menadžera kabarea, koji je i diler, Gonde (Jošio Cučija, takođe Kurosavin glumac, koji je igrao u Sedam Samuraja, Krvavom prestolu i filmu Raj i pakao). Strasti se uzburkaju i krv počinje da teče - pre nego što sve tenzije bivaju iživljene u neverovatnom vrhuncu koji na neki način anticipira Tsai Ming Liangovo skandalozno ostvarenje Reku, film koji će biti snimljen trideset godina kasnije.
Uz miks čisto narativnih sekvenci i dokumentarnih snimaka, Funeral Parade of Roses stiže nam iz trenutka kada kinematografija stavlja sebe na test, i nastoji da izbriše granice između fikcije i stvarnosti, želje i iskustva; shodno tome, film ima dosta toga zajedničkog sa drugim filmovima nastalim 1969. godine: Šinodinim ostvarenjem Duplo samoubistvo i Begrmanovim filmom Strast. Ipak, Macumoto postiže fini balans između patosa i urnebesnosti, što njegov film čini izuzetno romantičnim: to je filmski urlik u lice društvenim, moralnim i umetničkim konvencijama.