Mišljenje je sasvim apsurdne prirode. Koristi nam da bismo upoznali istinu i u njenoj svetlosti se oslobodili, a često ga zloupotrebljavamo kao mržnju, nesvareni mrak za koji se grčevito držimo ranjavajući druge. Mržnja u sebi nema mišljenje jer je nemisliva i samim tim se ne zasniva na istini. Ko ume da misli, ume i da bude miran kada ostali misle drugačije. Napadati druge svojim uverenjima zove se nikako drugačije nego ontološki užas, nešto najdalje od sposobnosti da se zaista bude misleće biće.
Svako ima prava na mišljenje, ali ne i sposobnost da misli. Ova najpre ličnosna i mnogo manje intelektualna sposobnost podrazumeva psihološki integritet koji je u zemljama pogođenim ratnom traumom stravično redukovan. Psihoanalitičari kažu da je demokratija u našoj (sve manje zajedničkoj) zemlji nemoguća, jer je više od 60% populacije nisko psihološki organizovano. To praktično znači da autoritativni modeli rade bolje, jer postoji osećaj kontrole grandioznih figura koji nas ukidanjem sloboda lišavaju i susreta sa našom dezintegrisanošću. Lakše nam je da kupujemo er maks jer nam drži fasadu i drečavošću skreće pogled sa memljivih zidova, čiji remont, kao i svog unutrašnjeg prostora nemamo pare da platimo. Demokratija je mnogo komplikovana jer zahteva snagu da se borimo za ono što je zaista dezintegrisano ili ugroženo.
Ovo sam osetio na primeru, kada sam pre neki dan kupovao pljuge i trafikant me je maltene gađao istim. Kada sam pitao šta je, kaže da su mu odvratni moji nokti. Osećaj gnušanja i užasa, uvek je samo predvorje našeg unustrašnjeg mraka iniciran necim spolja. Umesto da ga omrznem, iscimao sam se da prevedem, i to njemu u facu što je zvučalo skeri, jer sam pominjao sisu pa se sve brzo stišalo. Nije tu u pitanju nikakav ideološki problem sa mojom pretpostavljenom gej preispoljnošću. Da jeste, on bi mogao da mentalizuje ovaj nesvareni užas i mračne afere pod imenom crni lak ne bi ni bilo.
Verujem da je u pitanju nešto mnogo ranije, što se u razvojnoj psihologiji zove šema postojanog objekta. Naše mame su nam svojom manje ili više doslednom prisutnošću formirale stabilnost, postojanost slike o svetu. Ako nisu bile tu da drže realnost, nama bi sve više misli odlazilo u mrak i totalnu neprevodivost, a slika sveta postajala sve iskrivljenija. Crni nokti na muškarcu su u tom slučaju dug put za preći i boga pitaj koliko nepodnošljiva asocijacija na preobjektni - miljama daleko od složene simboličke funkcije – užas.
Da bi muško imalo nokte, ono mora da se srelo i sa ženskim u sebi, pa uzelo taj simbol pa vratilo u muško… Nepodnošljivo! Sve što iz svesti sklizne u mrak, činiće nepredvidivo nepodnošljivim, po sistemu, ako se sisa pojavi u novom brusu, samo ce probuditi bebine strahove i izliti se u ambis potpunog neznačenja. I tako nastaju svi nasi strahovi, u kojima je nasmejani lik majke nestajao naglo, produbljujući nase slepilo. Na neki način, mama je naš prvi, najapsolutniji, pa i apsolutistički vladar koga imamo. Ako ona ode iz vidokruga i vraća se neraspoložena, nema sile da pregovaramo o nekim složenijim interakcijama, jer nam je potrebna isključivo identična kakva je bila kad je svetlela.
Demokratija bi iz ove slike u stvari bila mama koja nas je pripremila na to da uvesti nove, složenije igre na koje pristajemo jer verujemo riziku novog i možemo da ga podnesemo. Sećam se da je jednom Basara pisao o tome da zemlja koja je u stalnom stanju krize ne može biti prozvana zemljom u krizi, već degradaciji. Produženo strahovanje i neizvesnost čine da se sve većeg broja stvari plašimo, pokušavajući da incestuozno ponavljamo istost kako se ne bismo raspali.
Isto tako u sred bela dana, pre neki dan sam šetajuci sa mojom mrakačom mamom video šetnju verujućih, za šta, ne znam. Ljudi bez mira na licu, jako nadrkanog hodanja, od kojih jedan apsurdno ili ne - u majici sa ruskim „smert“ zapadu i er maksu - nosi sliku sveca pod miškom i krst. Mene je razonodila zamisao da, po nalogu sa njegove majice, predložim da mu ubijemo patiku, ali bojim se da bi eskaliralo u nešto mnogo ozbiljnije od ove „kao da“ dečje igre.
Sam karneval simbola, izvrnutih ikona koje bi za sekund mogle da mi demonizuju ideju svetosti, meni nije smetao. Travestirati ikone kao simbole dubokog poštovanja u avatare koji se protive nečemu sto ih ne uzgozava niti napada, meni je znak da mnogi ljudi žive toliko mračno da moraju da gase tuđe svetlo. Vera je predivna, i njeno svojstvo da održi život svetim lako se izokrene u to da nešto ipak treba da umre.
Meni moja voljena mama nije bila idealna iako mi je svetinja, ali je moja odgovornost bila da se ne svetim ni njoj, ni svetu, da moj mrak bude samo moj, i da dok ga ne prevedem, ne ugrožavam tuđe svetlo. Ja svima želim da nađu svoje svetlo, jer je to sasvim dovoljno za sreću i eliminiše potrebu za gašenjem tuđe. Radimo tvrdo na svojoj ranjivosti i mir je dostižan. Pozdrav od moje nadam se uskoro zaista prve sise, nikad pičke, uvek raspoložene za plakanje i smeh, molitvu ili afirmaciju!
