Toksična muškost? - Geten

U nedavno objavljenom tekstu u Politici Zoran Milivojević piše o „muževnosti kao patologiji“. Autor tu upozorava 1) da je Američka asocijacija psihologa proglasila muževnost patološkom pojavom; 2) da je takva dijagnoza postala opšta stvar; i 3) da to spada u ideološki rat koji je maslo radikalnih feministkinja. Iako je tekst napisan na uobičajeno lagan i popularan način, njegov osnovni cilj je iskrivljeno prikazivanje činjenica (tvrdnja 1 i 2), da bi se dokazalo postojanje ideološkog rata (tvrdnja 3) u koji se mora krenuti ubojitom istinom – da je patrijarhat jedini mogući oblik ljudskih odnosa vredan postojanja. Smatramo da se ovaj tekst može čitati kao informacija o uverenjima autora o tome šta su po svojoj prirodi muškarci i žene, šta znači biti muškarac i žena, koje osobine treba da ima pravi (i zdravi?) muškarac i prava (i zdrava?) žena i na kojim osnovama muškarci i žene treba da zasnivaju svoje odnose. Međutim, iako bez sumnje ima pravo na lično viđenje, pa i na promovisanje određene ideologije, treba istaći da on ovim tekstom čini upravo ono za šta neopravdano optužuje druge – nameće jednu ideologiju i želi da je prikaže kao jedinu ispravnu i istinitu.

U Milivojevićevoj interpretaciji Vodič za psihološku praksu za rad s dečacima i muškarcima tvrdi da je „muževnost negativna osobina, da od nje odrasle muškarce treba lečiti, a na dečake treba preventivno delovati kako bi izrasli u ’nove muškarce’“. Autor, takođe, tvrdi da Vodič nameće sliku novog muškarca koji treba da bude podredljiv i saradljiv. I pošto je pogrešno prikazao sadržaj Vodiča, autor s njim ulazi u svađu, tvrdeći da bi primena ovih stavova vodila napuštanju osnovne funkcionalnosti polnih uloga: odustajanju od „prirodne“ komplementarnosti i sputavanju muškaraca i žena da izraze potrebu za drugim polom. Da li je Američka asocijacija psihologa od muškosti načinila ružnu reč i da li nam se to zbilja smeši budućnost u kojoj izdržljivi, hrabri, agresivni i takmičarski muškarci odlaze na kauč da bi ih sprovodnici radikalno-feminističkih sila pretvorili u podredljive beta-muškarce?

Vodič za psihološku praksu za rad s dečacima i muškarcima je neobavezujuće uputstvo, napisano na osnovu sinteze brojnih naučnih saznanja, koje informiše psihologe da su dečaci i muškarci veoma heterogena grupa ljudi koji na različite načine mogu da razumeju, dožive i praktikuju svoju muškost. U njemu se u suštini ističe da postoje dečaci i muškarci koji mogu imati specifične psihološke teškoće zato što žive modele muškosti koji su im nametnuti i koji ih sputavaju da vode slobodan, autentičan i zdrav život. U tom smislu, autori Vodiča pominju „ideologiju muškosti“ koja od svakog „pravog i zdravog“ muškarca zahteva niz osobina, poput onih koje Milivojević u svom tekstu i navodi. Vodič, dakle, nipošto ne tvrdi da je „tradicionalni“ model muškosti sam po sebi toksičan i patološki: nema ničeg nužno lošeg u usmerenosti na postignuće i uspeh, sklonosti avanturi i rizicima, izdržljivosti, fizičkoj snazi, hrabarosti, emocionalnoj uzdržanosti – bez obzira na to da li ste rođeni kao muškarac ili žena. No, kada je to jedina društvena norma u odnosu na koju se muškost svakog dečaka i muškarca meri, ona uistinu može postati toksična ne samo po zdravlje pojedinih dečaka i muškaraca, već i po zajednicu u kojoj žive.

Upravo je na to usmeren Vodič koji psiholozima daje smernice za rad sa dečacima i muškarcima koji, odgoju i drugim oblicima socijalizacije uprkos, ne nalaze svoju svrhu u takmičenju, koji se ne iskazuju na asertivan, grub ili uzdržan način, koji nisu skloni riziku, ne teže nedostižnim uspesima, žele da iskazuju emocije, ne teže fizičkoj snazi i u njoj ne vide dokaz svojih kvaliteta. Vodič eksplicira ideju da u takvim slučajevima nije reč o kukavicama, slabićima, neambicioznim kastratima, a to pak ne znači da je njegov cilj proizvodnja beta-mužjaka sa skrivenom agendom da svetom zavladaju feministi (ženski i muški). Vodič je baziran na pretpostavci da svi oni dečaci i muškarci, makar bili manjina, koji ne dosežu do norme mitskog muškarca, imaju pravo na psihološko zdravlje i adekvatnu uslugu psihologa.

Prema tome, Vodič za psihološku praksu za rad s dečacima i muškarcima kaže jednu prostu istinu: ne postoji samo jedna „muškost“. Maskuliniteti su razni. To ne znači da svetom hodaju alfe, bete i game, već da nema samo jednog pozitivnog sklopa svojstava koji odlikuje muškost. To takođe podrazumeva otvaranje mogućnosti za različite načine na koje osoba, kog god pola, stiče i održava samopouzdanje i psihičko zdravlje – a ne jedan koji treba da isključi i obezvredi sve druge. Čini se otuda da je Zoran Milivojević pogrešno interpretirao Vodič pripisavši mu nameru koje u njemu nema: da se jedan model muškosti, prema Milivojeviću jedini ispravan, zameni drugim, koji je pak u svemu pogrešan. U želji da što uspešnije sprovede ovaj retorički obrt, Milivojević u svom tekstu protivreči sebi kada kaže da je „tačno da tokom vaspitanja i socijalizacije zajednica utiče da se prihvatanjem polnih uloga kod dečaka i devojčica razviju jedne osobine, a da se obeshrabri razvoj drugih osobina njihovih ličnosti“. Ako se pođe od ideje da na definisanje naših uloga utiče zajednica, onda se automatski diskvalifikuje teza da one izrastaju iz naših biologija i da spadaju u domen univerzalnih i prirodnih istina, kakva je na primer gravitacija. Rodne uloge su, i tu se s Milivojevićem slažemo, rezultat dogovora unutar zajednice o kojem se uvek može ponovno pregovarati, dogovarati i koji se može menjati. To je ono što uostalom ovaj Vodič i čini. Priznanje da postoje različiti oblici nošenja sa svojom rodnom ulogom nije uvreda za muškost, već mogućnost redefinisanja sistema normi koji za razna ljudska bića ne proizvodi sreću, psihičko zdravlje i harmonične odnose sa sobom i svetom.

PS: Treba ukazati i na jednu za tekst sporednu činjenicu. Autor greši i u bazičnom razumevanju prirodnih i društvenih nauka. Na jednom mestu on kaže: „Dok se u prirodnim naukama opisuje stvarnost onakva kakva jeste, u društvenim naukama, u koje spada i psihologija, zastupaju se ideje kakva stvarnost treba da bude. Zbog toga su ove nauke podložne ideološkim uticajima i političkim akcijama“. Prva greška autora se odnosi na definiciju društvenih nauka. Društveno-humanističke nauke (ovde ćemo proširiti našu tvrdnju i na humanističke nauke) ne govore o tome kakav svet treba da bude, već se bave opisivanjem, razumevanjem i tumačenjem društvenih procesa kao što je, na primer, proces formiranja polnog ili rodnog identiteta. Drugo, autor pogrešno smatra da su samo društvene nauke podložne ideološkim i političkim uticajima. Naime, sve nauke, kao i svaka druga ljudska praksa, podložne su ideološkoj i političkoj upotrebi i zloupotrebi i to su upravo društveno-humanističke nauke jasno pokazale. Konačno, neke od najvećih zloupotreba nauke u istoriji bile su povezane sa zloupotrebom prirodnih nauka (na primer rasistički pokret u Americi koji je, na temelju „nauke“, doveo do masovne sterlizacije pripadnika Afro-američke zajednice, ili masovna istrebljena u nacističkoj Nemačkoj koja su bila pravdana navodnim saznanjima iz prirodnih nauka).

Adriana Zaharijević i Aleksandar Baucal

Izvor: Peščanik.net, 07.02.2019.