Protiv tolerancije ili zašto LGBTIQ i neoliberalizam ne smiju ići skupa - Geten

antifasizamDo nedavno kao da su rasprave o odnosu LGBT aktivizma i kapitalizma u nas bile pomalo apstraktne, u nekoj mjeri i monološke. Istina, ideološka pozicija Zagreb Pride-a, još uvijek ključne točke ovdašnjeg pokreta, pomalo je krivudava - nekad maše transparentima o radničkim pravima, a nekad za homofrendicu desetljeća nominira Vesnu Pusić, jednu od perjanica neoliberalne ideologije u Hrvatskoj.

Takva je pozicija, što zbog fluktuacije članstva, što zbog nesimetrične raspodjele moći u organizaciji, donekle i logična. No sve u svemu, ipak je nekakva dominantna pozicija LGBT aktivizma bila lijeva. No sad kad su nam se na prajdu pojavili libertarijanci s anarhokapitalističkim zastavama, čini se da polemika zadobija konkretnije konture.

Neoliberalima je postalo jasno da se ovdje krije sve ozbiljniji simbolički kapital koji im može dati određeni legitimitet kod dijela zajednice koja im je do sada izmicala, a gay aktivizam se treba odlučiti hoće li biti 'anything goes' inkluzivan ili inzistirati na svojoj lijevoj poziciji.

Priznajem, teška srca ulazim u ovaj već ozbiljno zapišan teritorij. Stoga se unaprijed isključujem iz rasprava o povijesti socijalizma i kapitalizma, historijskim uvjetima nastanka homofobije i heteropatrijarhata. Samo bih htio uputiti na ono što ovdje smatram ključnim pitanjem, a tiče se imperativa tolerancije koji nam jedan od sudionika nameće u svom doprinosu diskusiji:

"Jer jedna od najvećih snaga LGBT zajednica i njezin ogroman doprinos cijelom čovječanstvu jest različitost i raznolikost, koliko god nekad naporna i komplicirana bila."

Raznolikost koja se ovdje zaziva, u sebe uključuje i neoliberalnu poziciju. Nikoga ne smijemo odbaciti!


ONO ŠTO TOJ POZICIJI, MEĐUTIM, VEĆ U STARTU IZMIČE, JE TUŽNA ISTINA DA U ELEMENTARNO NERAVNOPRAVNOM ODNOSU (A SAD GOVORIM O DRUŠTVENOM KONTEKSTU ŠIREM OD GAY AKTIVIZMA), ODNOSU U KOJEM JEDNA POZICIJA POLITIČKI DOMINIRA, ZAHTJEV ZA RAVNOPRAVNOŠĆU NIJE NIŠTA DOLI ZAHTJEVOM ZA ODRŽAVANJEM TE DOMINACIJE.

Ideologija tolerancije, kao i ideologija slobode, sasvim je logičan proizvod neoliberalnih politika. Bivajući destruktivne i po društvo i po prirodu, jedino mjesto gdje te politike mogu tražiti svoj legitimitet upravo su ovi apstraktni i manipulaciji podložni koncepti pluralizma, demokratičnosti, slobode izražavanja i slično, znate ih.

Odnosno, u trenutku suočavanja sa sasvim brutalno materijalnim posljedicama ekonomskih politika koje su im u pozadini, ti se koncepti se vrlo brzo prokazuju kao politički jalovi: te su nam slobode ponuđene kao kompenzacija onih drugih, vrlo materijalnih nesloboda.

Zatim, drugi ključni moment: trebamo li zaista tolerirati ideološku poziciju koja je destruktivna? Čini mi se da bi i sam autor, barem na načelnoj razini, na ovo pitanje odgovorio s 'ne' – jer, evidentno je, i njegova tolerancija u jednom trenutku dolazi do zida.

Naime, u perverzno patetičnom finalu teksta, nakon što pojedine boje duginog niza s LGBT zastave poveže s aktualnim političkim strujama, pronalazeći u svom širokom srcu mjesta i za konzervativnu i za neoliberalnu politiku, Gordan Duhaček (autor, zaista imam potrebu naglasiti, koji ovdje služi isključivo kao ilustracija političke pozicije, pa je sva ironija usmjerena toj poziciji) ipak uspostavlja granicu svoje inače besprijekorne tolerancije.

NAIME, FAŠISTIMA JE ULAZ ZABRANJEN. PRI TOM JE, MEĐUTIM, PROPUSTIO JEDNU STVAR – NIJE NAM OBJASNIO ZAŠTO.

Zaista, zašto u ime širine naših umova, i u svrhu širine naše baze, ne bismo u svoje redove primili i LGBT-friendly fašiste? Nije da ih nema, i nije da su daleko, kao što nam npr. pokazuje ubrzan usponnizozemske radikalne desnice, koja je i pro-gay i islamofobna. Ok, naravno, pomalo se šalim jer sasvim mi je jasno da je "Ne fašizmu!" ovdje uspostavljeno kao aksiom kojeg naprosto ne treba razjašnjavati.

Ta radi se o elementarnom civilizacijskom dosegu, fašizam je, toliko svi već znamo, mrzilački, nasilan i ubojit – kod takvih stvari tolerancija ne može drugo nego da stane. S ovim se teško ne složiti.


Ali sad smo došli do najperfidnijeg momenta ovog tipa diskursa. Naime, izdvajajući fašizam kao crnu ovcu među ideološkim opcijama, on nam sve druge protura kao dovoljno civilizirane da bi, u nezasitno prštećem vatrometu demokracije, bile u najmanju ruku prihvatljive. Sve, pa tako i one koje nam živote neumoljivo omeđuju brutalnim ekonomskim politikama.

ONO ŠTO OVA POZICIJA PREVIĐA, SVJESNO ILI NE, JE DA POLITIČKI SISTEM NASILJE NE MORA NOSITI NA REVERU DA BI ONO BILO PRISUTNO, ŠTOVIŠE, NEIZOSTAVNO. TAKOĐER, PROPUŠTA UOČITI VEĆ NOTORNU I VRLO PROVJERLJIVU ČINJENICU DA JE FAŠIZACIJA DRUŠTVA ČESTO SKOPČANA UPRAVO S EKONOMSKIM KRIZAMA KAPITALIZMA.

No dobro, moderni kapitalizam je umiveniji od crnog zla fašizma, daleko od toga, međutim on ne samo da nije imun na nasilje, on nasilje proizvodi na svakom koraku. Govorimo o ekonomskom nasilju u najširem smislu. Možda ne bi bilo loše da svari konkretiziramo. Pri tom čak ni ne moramo posezati za poviješću - iako nije zgoreg još jednom napomenuti da institucija privatnog vlasništa naprosto ne može biti uspostavljena bez čina nasilja, bilo da govorimo o britanskim lordovima koji tjeraju seljake sa zemlje, bilo da se vratimo tek dvadesetak godina unatrag i vidimo kako se u kratkom odsječku vremena kolektivno vlasništvo nakon rata raspačalo u nas.

Sve što trebamo, a zaista nije teško, je uočiti razinu eksploatacije na svim razinama: eksploatacija radne snage, eksploatacija kućanskog rada, eksploatacija zemlje. Na kraju krajeva i eksploatacija drugih dijelova svijeta, na krilu koje zapadnjački kapitalizam jedino i može ostvariti industrijski rast, sa svim njegovim reperkusijama (uključujući, tek pomalo zaobilaznim putem, i koncept ljudskih prava).

Zatim, koliko ćemo još privatizacije zdravstvenog sektora progutati, prije nego i nas dostignu statistike poput one u SAD-u, gdje odrasle osobe bez zdravstvenog osiguranja imaju 40 posto veći rizik od smrti u odnosu na one koje su osigurane u privatnim tvrtkama? Gdje adresirati odgovornost za ove smrti? Gdje adresirati odgovornost za onih četrnaest samoubojstava Foxconnovih zaposlenica/ka? Ovo nisu ekscesi, čudnovate aberacije inače elegantno uštimanog sustava – ovo su samo najzorniji primjeri njegovog konstantnog i sveprožimajućeg nasilja.

Dakle, nemojmo se dati zavarati. Kad govorimo o neoliberalizmu, ne govorimo o apstraktnoj ideologiji čiji nam se temeljni principi, eto, možda baš i previše ne sviđaju, ali smo ih u ime demokratske zrelosti spremni tolerirati u drugih. Ne, imamo posla sa sasvim konkretnim sustavom koji je prožet sasvim konkretnim nasiljem i koji s tim nasiljem računa, koji bez tog nasilja naprosto nije održiv.

STOGA OPROSTITE, ALI NEMAM NI NAJMANJU NAMJERU U IME TAKTIČNE IDENTITETSKE SOLIDARNOSTI S TOLERANTNIM SMIJEŠKOM NA LICU KORAČATI KRAJ ONIH KOJI NA TO NASILJE, MAKAR I IMPLICITNO, PRISTAJU ILI GA ZAZIVAJU, PA BILI ONI I STO PUTA L, G, B ILI T. JER TO PRIMARNO NE BI BIO ZALOG TOLERANCIJE, VEĆ ZALOG ČISTE POLITIČKE GLUPOSTI S OPASNIM POSLJEDICAMA.