Mama, kordon ima uvek istog boga - Geten


ali ja bih da imam unuče
već imaš jedno
da, al’ imam od sina
imaš od snaje i sina, mama
dobro…
šta ima veze od kog deteta je?
ima veze. nije isto. nije isto od sina i od ćerke.

………..

razgovor izmedju mene i moje mame ’96-e kada sam se prvi put zaljubila u devojku. samo je to ponavljala – da želi da ima unuče. od ćerke, kako je to rekla.
nepuna dva meseca posle tog razgovora – 17. novembra, počeo je studentski protest protiv miloševićevog režima kao odgovor na kradju glasova na te godine održanim izborima.
sećam se dobro te kasne jeseni i čitave zime koje sam provela na ulici. nosila sam samo dva para pantalona: tamne i karirane. i uvek tri jakne. bilo je ponekad ledeno. naročito iza dva ujutro kada je većina ljudi odlazila kući ili u zatvoreno da se malo odmori i ugreje. sivi najtopliji džemper, preko njega tanka jakna, pa onda teget vatirana i preko nepromočiva na vodu. puno džepova – za bedževe, kiflu, papire, olovke, urolane skripte, pištaljku. taj sam džemper ostavila svom prvom psu da spava na njemu kada sam se odselila iz roditeljske kuće. na nogama cipele sa jakim djonom. kosu sam sušila u meku na terazijama, samo je tamo bio sušač za ruke i niko tad nije pitao da pokažeš račun.

ponekad sam spavala na svom fakultetu. sklopim tri sedišta u amfiteatru, podmetnem jednu od one tri jakne pod glavu, namestim se udobno. još se sećam mirisa drveta i itisona u nozdrvama pre nego što zaspim na tvrdom. a noge mi trnu.
svetlo je uvek bilo upaljeno.

sećam se nemira u telu te zime. prvi put sam osetila koliko je do tada nepoljubljenih mesta na mojoj koži. upkos svim dotadašnjim ljubavnicima i našim radostima.

damara od njenih dodira koji su me nepokolebljivo čuvali od onog silnog vetra, ali i pendreka na ulici.

svako mesto na obrazima i stopalima je bilo prekriveno njenim poljupcima. naučila sam kasnije da je to najvažnije za jednu revoluciju. da je ona umetnica koja je došla iz holandije kako bi upila i prikupila znoj iz cipela koje pešače, cupkaju, stoje i skaču svaki dan stavila papirić u moju cipelu hodačku verovatno bi se na njemu ocrtale konture neke retke žudnje. ko zna koji bi to jezik bio. isti onaj kojim nismo mogli da govorimo kada smo donosili u vasinu po jedan par cipela za svaku osobu koju znamo da je napustila zemlju.
verovatno neki davno zaboravljeni jezik. tada sam samo osećala, nisam ništa znala. ni moja mama nije razumela taj jezik, niti režim, niti moj fakultet. čudan je to neki osećaj.
tada sam prvi put videla zastavu duginih boja na beogradskim ulicama. bila je samo jedna i bila je važan orijentir za život – ispostaviće se.

Pride-Flagmama, kordon uvek ima istog boga

igrala je sonja vukićević medeju u kolarčevoj na ledenom asfaltu kordonu u ledja, a meni je nedostajala moja mama. ona nikad nije došla pred taj kordon, nije ni htela. nije nikad osetila taj užegli miris ispod uniforme, miris tamjana i baruta, debele udarene plastike i jučerašnjeg zadaha. umesto toga gušila je svoju decu nemogućim pitanjima, gonjena svojim bolom.

zvečale su šerpe duž ulica i zgrada, pasaža i bulevara, a moja mama samo jedna od milion medeja nije ni znala da je zauvek izgubila svoju decu, plačući za ćerkinim unučetom koji neće nikada roditi u zagrljaju sa drugom ženom. samo da je moja mama videla sonjinu medeju, eh možda bi se naša istorija preokrenula. pukao bi kordon ( veza, sveza ), oslobodile bismo se muka.

litija je otvorila kordon u februaru. falš sloboda, nisam znala. nismo tada znali da litija ne donosi oslobodjenje.

a onda je prošao peti oktobar, pa je svanuo i šesti. opet nada.
2001. na trgu u junu prvi prajd. batine, krv i kandila.

moja mama više ni unučiće ne može da zamisli. ne govorimo više istim jezikom. sričemo nešto nerazumljivo.
dok mi se suši pljuvačka na ledjima od obrazovaca, dajem izjavu ivani konstantinović u studentskom kulturnom centru. moja mama u isto vreme, sedi na svadbenom ručku sa komšijama i njihovom rodbinom sa tv u pozadini i srami se za stolom. ” svi su te videli “. kaže i to da su je svi gledali i da je za stolom jedno vreme bio muk, jer joj je ćerka ” bila tamo “, a zna se
” koji ” su oni koji “idu tamo “.

mama, kordon ima uvek istog boga

evo me prošle nedelje opet u kolarčevoj. tamo kordon. ispred dveri. stojim sa njima. prvi put sada.
mirna sam.
niko mi sada ne ljubi stopala.
ni obraze.
ali telo pamti sve.
mama mi ne nedostaje odavno.

kosovo je srce srbije
dišem duboko.
ubi, ubi pedera
stojim mirno.

jasno mi je: potreban ti je neprijatelj da bi bio radostan.
sad mi se malo plače.

gledam lica dverjanska. vidim puno nepopijenih kafa i preskočenih obroka. vidim mladiće bez ljubavi i pasoša. umorne dverjanke zevaju, došle su da odrade stajanje za jednu dnevnicu. ima i naspavanih, oni će dobiti neku malu funkciju da zadovolje neki srbski ego. stoje tu da bi glumili iščekivanje odluke o tome hoće li sutra biti prajd. za šaku dinara.

neki se šale, ogovaraju se medjusobno. kao ima neki ogranak dveri valjda na banovom brdu, otkud bih znala, kažu neki pored mene „ kako su tol’ke budale da ne mogu ni normalno ime da smisle za svoju podružnicu “.
malo mi smešno to.

pomerim se malo unazad. gledam kolarčevu odozdo. svaku zgradu dobro znam, fontove, prozore…
” jel se sećate kad smo stajali ovde ispred kordona 96-e? koliko neprospavanih noći, sati hoda i čekanja..? “, pričaju dalje dverjani.
stresem se sada. odjednom mi je veoma hladno. ne smem da okrenem i pogledam ih.
pa i ja sam bila tamo! zajedno smo bili tamo!

PB020411

podjem kući.
otvorim vrata.
sednem na krevet.
ne mogu ništa.
pričam sa svojim nerodjenim detetom.

kome večeras da kažem koliko je nas potrebno da se mamino unuče rodi?

mama

pomazim mu svilenu kosicu.
dotaknem nežno po ramenu.
pomirišem tu nežnu kožu. uspavljuje me osećaj miline.

mama
litija je sutradan prošla gradom da okadi naša nepristojna tela.

Izvor: padaavala.wordpress.com