'Dečak ili devojčica? Beba je.' - istina o interseks osobama - Geten

Mani-Mitchell-IntersexionGay Star News intervjuišu reditelja dokumentarca Intersexion, novog filma koji govori o jednoj u 2 000 novorođenih beba koje se striktno ne uklapaju u ‘roze ili plavo’ paradigmu.

„Interseksualnost nije neuobičajena, samo se o njoj dovoljno ne govori“, kaže jedna od 20 osoba koje se pojavljuju u ovom dokumentarcu o ljudima koji nisu ni muško niti žensko, a koji se ovog meseca prikazuje na sidnejskom Mardi Gras filmskom festivalu i sledećeg meseca na melburnškom queer filmskom festivalu.

Raspon uslova koji za posledicu imaju to da doktori ne mogu sa sigurnošću da odgovore na pitanje:’je l’ dečak ili devojčica?’, dešava se jednom na 2 000 novorođenčadi. Ovakva statistika čini interseksualnost učestalijom pojavom od cerebralne paralize. 

Upravo je ova činjenica najpre i privukla novozelandskog reditelja Granta Lahuda ovoj temi. „Kada sam čuo da je u pitanju jedno u 2000, bio sam zaprepašćen,“ kaže za Gay Star News u intervjuu putem skajpa iz Oklanda. „Da ste me pitali ranije, rekao bih da je u pitanju jedno u million dece. A onda sam se zapitao zašto ja ne poznajem nijednu interseks osobu? Zašto su oni toliko nevidljivi?“

Mani Mičel je najprimećenija interseks osoba na Novom Zelandu. Nije znala da je nekada, u prvim godinama života bila dečak koji se zvao Brus, sve dok nije porasla. Kada je saznala, odlučila je da se autuje kao interseks osoba, i promenila ime Margaret u Mani Brus Mičel, pustivši bradicu koja je u kontrastu sa njenim nežnim glasom.

„Ja nisam ni žensko ni muško,’ kaže Mičel u filmu. Ja sam interseks.“ Ona je naratorka dokumentarca, ali Lahud nije želeo da se koncentriše samo na njenu priču. Hteo je da pronađe što više interseks osoba da govore o svojim životima u ovom filmu, kako bi pokazao koliko je zapravo interseksualnost česta pojava. Međutim, to je bilo lakše reći nego uraditi. Svom srećom, Mičel je internacionalno poznata. „Činjenica da je Mani kontaktirala ljude za film, doprinela je tome da svi odjednom pristanu,“ kaže Lahud.

Priče u filmu su tako dirljive, jer postaje jasno da interseks osobama bol u životu nije nanela činjenica što su rođeni sa netipičnim genitalijama, već to što su naučeni od strane roditelja i doktora da veruju da ima nečeg sramnog i pogrešnog u vezi sa njima.

Čak i oni kojima roditelji nikada nisu rekli šta je to drugačije kod njih, znali su da se od njih nešto krije. Na primer, jedan od intervjuisanih kaže da mu je majka rekla da ne može da se igra igračkom za devojčice jer „treba da te podignemo i vaspitamo kao dečaka“, a ne „zato što si dečak“.

„Poruka odaje da li roditelji isto to žele ili ne“, kaže Lahud. „Mislim da je bilo ko ko je odrastao u takvoj kulturi prikrivanja, osetio značajne  posledice po svoj emotivan razvoj. Ljudi koje smo intervjuisali pričali su nam kako su pokušavali da se ubiju ili kako su postajali žrtve seksualnog zlostavljanja.“

Seksualno zlostavljanje je nažalost česta pojava tokom detinjstva interseks osoba. „Kao što Mani kaže u dokumentarcu“, priča Lahud, „interseks deca su odlične žrtve, jer su navikli na to da čuvaju tajne. Seksualni predatori lako primete takvu situaciju.“

Deca takođe uče da se odreknu veze sa svojim telom posle čestih invazivnih medicinskih pregleda. Većina učesnika dokumentarca su takođe imali operacije na genitalijama dok su bili deca, čega se sada gnušaju.

„Odlučili su da mi odstrane klitoris jer je bio prevelik za jednu ‘normalnu devojčicu’“, kaže jedna od intervjuisanih, gestikulirajući znake navoda. „Volim što sam interseks, samo bih volela da mi nisu toliko sjebali telo.“

„Oni [doktori] su me povredili na način koji me sprečava da budem u romatičnoj vezi, ili da stupim u seksualne odnose sa nekim“, kaže druga.

Onih nekoliko interseks osoba iz dokumentarca koji nisu imali operacije, vrlo su srećni zbog toga. „To je najbolji poklon koji su mi roditelji podarili,“ kaže Hilda Vilorija.

„Niko s kim smo pričali ne smatra da su operacije na genitalijama u detinjstvu dobra stvar, jedino ukoliko to nije pitanje života ili smrti“, kaže Lahud. „Svi misle da osoba treba da ima mogućnost da sama donese odluku o tome šta želi da radi sa svojim telom, a na osnovu informacija koje dobije. Postoje situacije gde su neke operacije neophodne, gde postoje komplikacije sa uriniranjem. Ali u većini slučajeva, u pitanju su kozmetički zahvati.“

Invazivni zahvati na telu koje interseks deca često trpe, uglavnom dovode do komplikovanog odnosa sa seksualnošću kada odrastu.

„Većini interseks osoba je teško da se upuste u vezu sa nekim“, kaže Lahud. „Potrebna je neverovatna hrabrost da se otkrije taj deo sebe bilo kome, a da znate da će sve biti ok posle toga.“

U filmu, jedna od intervjuisanih, Linel Stefani Long, kaže: „Toliko sam se puta autovala. Autovala sam se kao transeksualna, autovala sam se kao gej tip, autovala sam se kao strejt žena, i autovala sam se kao lezbejka.“

U filmu možete videti da njih privlače osobe suprotnog pola, ali i osobe istog pola. Mada je koncept suprotnog i istog komplikovan interseks osobama.

„Mislim da je ono što sam shvatila radeći na ovom filmu to da ne postoje jasne podele,“ kaže Lahud. „Postoji spektar i kontinuum. I nije sve tu tako uredno i jednostavno: ovo je muško, a ovo žensko; dovde je gej, a odavde strejt. Zbog svega toga sam shvatio da svet nije tako precizan i crno-beo kako nam se čini.“

 

Prevela: MJ

Izvor: GayStarNews

 Posetite forum našeg vebsajta, mesto za TIQ razgovore