Mišel Fuko: Uvod u memoare Erkulin Barben - Geten

Da li nam je uistinu potreban istinski pol? Moderna, zapadna društva su, uz istrajnost koja se graniči sa tvrdoglavošću, odgovarala potvrdno. Ona su uporno uvodila u igru pitanje „istinskog pola“, u jednom poretku stvari u kojem bi se moglo pomisliti da se cene jedino stvarnost tela i jačina njegovih užitaka.

Takav zahtev se, međutim, dugo nije ispostavljao, čemu u prilog ide istorija statusa kojeg su medicina i pravo pridavali hermafroditima. I zaista, dosta vremena je prošlo pre nego što je uobličen zahtev da hermafroditi moraju imati samo jedan pol – jedan jedini, istinski pol. Da hermafroditi imaju dva, bilo je vekovima razumljivo samo po sebi. Jesu li to nekakva čudovišta što podstiču užas, koja naprosto prizivaju legalna mučenja? U suštini, stvari su mnogo složenije. Istina je da postoje dokazi određenog broja pogubljenja, i u srednjem veku i u antičkim vremenima. Ali takođe postoji i mnoštvo sudskih odluka potpuno različite vrste. Tokom srednjeg veka, pravila građanskog i kanonskog zakona su poprilično jasna po tom pitanju: oznaka „hermafrodit“ davala se samo onima u kojima su oba pola uporedo bila prisutna, u razmerama koje mogu biti različite. U ovakvim slučajevima, bilo je do oca ili kuma (odnosno do onih koji su „imenovali“ dete) da u vreme krštenja odrede koji će se pol zadržati. Ukoliko je to bilo nužno, preporučivalo se biranje onog pola za kojeg se činilo da nadmašuje onaj drugi, da je „najsnažniji“ ili „najživlji“. Kasnije, međutim, na pragu zrelog doba, kada bi već došlo vreme da se venčaju, hermafroditi su imali tu slobodu da sami odluče žele li nastaviti da pripadaju onom polu koji im je dodeljen, ili radije onom drugom. Jedini uslov je bio da ne bi smeli opet da ga menjaju, odnosno da pol za koji su se izjasnili zadrže do kraja života, pod pretnjom da bi u suprotnom bili proglašeni sodomitima. Ono što je dovelo do osuđivanja hermafrodita u većini zapisa što su opstali u Francuskoj iz doba srednjeg veka i renesanse, jesu promene izbora, a ne anatomska mešavina polova.

Biološke teorije seksualnosti, pravno poimanje individue i oblici administrativne kontrole u modernim nacijama vodili su malo po malo ka odbacivanju ideje o mešavini dva pola u jednom telu, te samim tim i o ograničavanju slobodnog izbora neodređenih individua. Od sada, svako ima da poseduje jedan i samo jedan pol. Svako je imao da poseduje svoj prvi, osnovni, određeni i određujući identitet; a što se tiče elemenata drugog pola koji se može javiti, oni mogu biti jedino slučajni, površni, ili čak naprosto samo prividni. Iz medicinske tačke gledišta, to znači da se pri suočavanju sa hermafroditom doktor više nije bavio beleženjem prisustva dva pola, bili oni uporedi ili pomešani, niti sa znanjem o tome koji od ta dva ima prvenstvo u odnosu na onaj drugi, nego radije sa dešifrovanjem istinskog pola koji se skrivao ispod dvosmislenih pojava. On kao da je morao da svuče sa tela sve one anatomske obmane i da otkrije onaj jedini istinski pol ispod organa koji se pokrio formom suprotnog pola. Za nekoga ko je znao kako da posmatra i kako da sprovede pregled, ove mešavine polova nisu bile ništa više do prerušavanja prirode: hermafroditi su uvek bili „pseudo-hermafroditi“. Tako je barem glasila tvrdnja koja je, kroz određen broj važnih i strastveno razmatranih slučajeva, težila ka zadobijanju poverenja u osamnaestom veku.

 

Sa pravne tačke gledišta, ovo je očigledno podrazumevalo gubitak slobodnog izbora. Više nije bilo na individui da donese odluku kojem polu želi da pripada, pravno ili socijalno. Umesto toga, stručnjak je radije bio taj koji je odlučivao koji je pol priroda izabrala za nju, i shodno tome, kakvog se društva ona morala pridržavati. Zakon, ukoliko je bilo nužno da se pozove na njega (kao kada se, na primer, za nekog sumnja da ne živi pod svojim pravim polom, ili da se neprikladno venčao), morao je da uspostavi ili obnovi legitimnost jedne seksualne građe koja nije bila dovoljno priznata. Ali ako bi priroda, kroz svoje fantazije ili slučajnosti, mogla da tokom vremena „zavara“ posmatrača i da sakrije istinski pol, moglo bi se stoga poprilično posumnjati i u to da same individue prikrivaju svoje najdublje znanje o svom pravom polu, te da time ostvaruju i dobit od određenih anatomskih neobičnosti zarad korišćenja svojih tela kao da pripadaju drugom polu. Ukratko, fantazmagorije prirode mogu biti od koristi razuzdanom ponašanju, i otuda i moralni interes koji je nasleđen u medicinskim dijagnozama istinskog pola.

Potpuno sam svestan toga da je medicina devetnaestog i dvadesetog veka ispravljala mnoge stvari u ovakvom svedenom i preteranom pojednostavljavanju. Danas niko ne bi rekao da su svi hermafroditi „pseudo“, pa čak i da se područje, u kojem se mnoštvo različitih anatomskih anomalija prethodno prihvatalo bez osuđivanja, osetno suzi. Takođe se slažemo da je, uprkos mnogim poteškoćama, moguće da individua usvoji pol koji joj biološki ne pripada.

Uprkos tome, ideja da se u suštini ipak mora imati istinit pol, daleko je od toga da bude potpuno odbačena. Kakvo god mišljenje imali biolozi o tome, ideja da postoje složeni, mutni i suštinski odnosi između pola i istine može se naći – bar u difuznom stanju – ne samo u psihijatriji, psihoanalizi i psihologiji, već takođe i kod trenutnih stavova. Svakako smo tolerantniji prema praksama koje krše zakon. Ali, ipak nastavljamo da mislimo da su neke od njih uvređujuće „za istinu“: možda smo spremni da priznamo da „pasivan“ muškarac i žena „muškarača“, ljudi istog pola koji vole jedno drugo, ne predstavljaju ozbiljnu pretnju važećem poretku; ali dovoljno smo spremni i da verujemo da se u onome što oni rade nalazi nešto poput „greške“. I to „greška“ u najtradicionalnijem filozofskom smislu: manir ponašanja koje nije prilagođeno stvarnosti. Na seksualnu nepravilnost se gleda kao da manje ili više pripada redu himera. Zbog toga nam je lako da se otarasimo ideje da su ovo zločini, ali ne tako lako i sumnje da su to u stvari izmišljotine koje su, bilo da su nenamerne ili samo-udovoljavajuće, beskorisne i koje bi najbolje bilo ukinuti. Probudite se, mladi ljudi, iz svojih prividnih uživanja; skinite svoje maske i setite se da svako od vas ima svoj pol, svoj istinski pol.

A onda takođe priznajemo i to da u oblasti pola moramo tražiti najtajnije i najosnovnije istine o individui, da je to upravo mesto na kojem najbolje možemo otkriti ko je ona i šta je određuje. I ako se vekovima verovalo da je nužno tajiti stvari seksa budući da su sramotne, sada već znamo da sam pol krije i najdublje tajne individue: strukturu njenih fantazija, korene njenog ega, oblike njenih odnosa prema stvarnosti. Na dnu pola, leži istina.

Upravo je na raskršću između ove dve ideje – između one da ne smemo sebe zavaravati što se tiče vlastitog pola, i one da pol skriva sve ono što je najistinitije u nama – pshoanaliza ukorenila svoju kulturalnu snagu. Ona nam obećava pol, naš istinski pol, i svu onu istinu o nama što u njemu tajnovito bdi.

Ovo ovde[1] je dokument koji je izvučen iz one čudne istorije našeg „istinskog pola“. Nije jedinstven, ali je dovoljno redak. To je žurnal, odnosno, to su memoari koje je ostavila jedna od onih individui koje su tokom devetnaestog veka trpele neumoljivo ispitivanje medicine i prava o svom izvornom seksualnom identitetu.

Erkulin Barben (ili Aleksina, kako su je bližnji nazivali), koja je odgajana kao siromašna i pristojna devojka u miljeu koji je gotovo uvek bio isključivo ženski i strogo religiozan, konačno je dobila priznanje da je „uistinu“ mladi muškarac. Budući da je bio pod obavezom da, nakon pravnih postupaka i menjanja građanskog statusa, legalno promeni pol, on nije bio sposoban da se prilagodi svom novom identitetu i naposletku je počinio samoubistvo. Bio bih u iskušenju da nazovem priču banalnom da me u tome ne sprečavaju dve ili tri stvari koje joj daju naročitu jačinu.

Datum, pre svega. Godine od oko 1860. do 1870. čine upravo jedan od onih perioda kada su se, uz najveću revnost, sprovodila istraživanja seksualnog identiteta. Tokom tih istraživanja nastojalo je da se uspostavi ne samo jedan istinski pol hermafroditima, već i da se identifikuju, razvrstaju, i opišu različite vrste perverzija. Ukratko, ova istraživanja su se bavila problemom seksualnih anomalija kako kod individua tako i kod rase. Question d’identité je bio naziv prve studije koja se bavi Aleksinom, objavljenom 1860. u jednom medicinskom časopisu. Dalje, u svojoj vlastitoj knjizi, Question médico-légale de l’identité, Ogust Tardje [Auguste Tardieu] objavio je jedini deo njenih memoara koji se mogao naći. Adelaid Erkulin Barben [Adélaïde Herculine Barbin], ili Aleksina Barben, ili Abel Barben, koja u svom tekstu sebe naziva ili Aleksinom ili Kamij, bila je jedna od onih nesretnih heroja potrage za identitetom.

Uz onaj elegantan, osećajan i uvijen stil koji je ponekad naduven i staromodan – koji je tadašnjim domovima bio ne samo način pisanja nego i način života – pripovedanje zbunjuje svaki moguć pokušaj identifikacije. Čini se da niko, u Aleksininom ženskom miljeu, nije pristao da učestvuje u teškoj igri istine koju su doktori kasnije nametnuli njegovoj neodlučnoj anatomiji. To je trajalo sve dok dva čoveka – jedan sveštenik i jedan lekar – nisu konačno požurili otkriće koje su svi odugovlačili koliko god je to bilo moguće. Izgleda da niko, ko je bacio pogled na njega, nije bio svestan njegovog u neku ruku neobičnog, nesrećnog tela, koje je postalo sve više i više abnormalno u prisustvu onih devojaka među kojima je odrastao. No, ipak je u svima, ili radije, u svakoj devojci, budio određen zanos, koji je zamućivao oči i na usnama zaustavljao svako pitanje. Toplinu koju je ova čudna pojava pridavala dodirima, maženjima i poljupcima koji su se provlačili kroz igre ovih mladih devojaka, svako je dočekao sa nežnošću koja je utoliko bila veća s tim što se s njom nije mešala nikakva radoznalost. Lažno naivne devojke, stare učiteljice koje su za sebe mislile da su lukave – sve one su bile podjednako slepe, poput likova u grčkim fabulama, kada su, nerazumljivo, ugledale ovog malog Ahila kako se krije u njihovim domovima. Može se steći utisak da se, bar po Aleksininoj priči, sve to odvijalo u svetu osećanja – oduševljenja, uživanja, žalosti, topline, slatkoće, gorčine – u kojem identitet partnera, a povrh svega i identitet zagonetne ličnosti oko koje se sve to dešavalo, nisu bili ni od kakve važnosti. To je bio svet u kojem iza osmeha nema mačke.

Aleksina je pisala memoare o tom životu nakon što joj je otkriven i uspostavljen nov identitet. Njen „istinski“ i „krajnji“ identitet. Ali, jasno je da ih ona nije napisala iz tačke gledišta tog pola koji je u najmanju ruku iznet na videlo. Nije muškarac taj koji priča, pokušavajući da prizove u sećanje svoja uzbuđenja i svoj život koji je vodio onda kada još uvek nije bio „on sam“. Kada je Aleksina pisala svoje memoare, nije bila daleko od samoubistva; za sebe, ona još uvek nije imala određen pol, ali je zato bila lišena onih zadovoljstva u kojima je uživala dok ga nije imala, ili dok nije imala u potpunosti isti pol kao i devojke među kojima je živela, koje je volela i koje je toliko želela. Ono čega se priseća iz svoje prošlosti jeste radostan limbo ne-identiteta, koji je, paradoksalno, bio zaštićen kroz život onih zatvorenih, malih i intimnih zajednica unutar kojih čovek ima čudnu sreću, koja je u isto vreme i obavezna i zabranjena, da se upozna samo s jednim polom[2].

Većinu vremena, oni koji pričaju o svojoj promeni pola pripadaju svetu koji je snažno biseksualan; i njihova nelagoda, s obzirom na svoj identitet, svoj izraz pronalazi i iskazuje u želji da se pređe na drugu stranu – na stranu pola koji žele da imaju i čijem bi svetu hteli da pripadaju. U ovom slučaju, jaka monoseksualnost religioznog i školskog života negovala je nežne užitke koje seksualni ne-identitet otkriva i izaziva kada zaluta usred svih tih tela koja nalikuju jedna na drugo.

Ni Aleksina, ni njeni memoari, nisu izazvali puno pažnje u svom dobu. U svom ogromnom inventaru slučajeva hermafroditizma, Nojgebauer daje njegov sažetak i prilično dug citat[3]. A. Debari, svestrani pisac avanturističkih romana i medicinsko-pornografskih novela omiljenih u to vreme, očigledno je za svog Hermafrodita pozajmio nekoliko elemenata iz priče o Erkulin Barben[4]. Ali, upravo je u Nemačkoj Aleksinin život imao izvanredan odjek, u priči Oskara Panice [Oscar Panizza], pod naslovom A Scandal at the Convent. Nema ničega neobičnog što je Panica poznavao Aleksinin slučaj preko Tardjeovog dela; bio je psihijatar, i živeo je u Francuskoj 1881. Tu ga je zanimala više književnost nego medicina, ali mu je verovatno tada knjiga Question médico-légale de l’identité zapala za ruke, osim ako je nije našao u nekoj biblioteci u Nemačkoj, u koju se vratio 1882. i u kojoj se neko vreme bavio svojim pozivom, odnosno psihijatrijom. Ali, ima nečeg iznenađujućeg u ovom zamišljenom susretu između male provincijske Francuskinje neodređenog pola i bezumnog psihijatra koji će kasnije umreti u ludnici u Bajrojtu. S jedne strane, imamo bezimene užitke, koji su krišom cvetali u toplini katoličke institucije i domovima za devojčice; s druge strane, protivcrkveni bes čoveka, u kojem je napadni pozitivizam uvrnuto pomešan sa manijom gonjenja koja se vrtela oko dominantne figure Viljema II. S jedne strane, čudne i tajne ljubavi, koje su odlukom doktora i sudija postale nemoguće; s druge strane, doktor koji je osuđen na godinu dana zatvora zbog pisanja The Council of Love, jedne od „najsramotnijih“ protivcrkvenih tekstova, u dobu koje je obilovalo takvim tekstovima; doktor kojeg će nakon „prekršaja“ sa jednom maloletnicom kasnije prognati iz Švajcarske u kojoj je tražio utočište.

Ishod je zaista izvanredan. Panica je održao nekoliko bitnih elemenata slučaja: samo ime Aleksina, scenu medicinskog pregleda. Iz nekog razloga s kojim imam poteškoća pri razumevanju – možda pošto se, oslanjajući se na svoja sećanja, a da nema Tardjeovu knjigu pri ruci, prisetio neke druge studije sličnog slučaja u kojeg je imao uvid – on je izmenio medicinske izveštaje. Najdublje izmene, što ih je načinio, odnosile su se na čitavu pripovest. Pomerio ju je u vremenu; promenio je puno materijalnih elemenata i čitavu atmosferu; i, iznad svega, ukinuo je subjektivan način i pretvorio ga je u objektivno pričanje. Dao je svemu „osamnaestovekovni“ utisak: Didro i njegove Religieuse se ne čine previše dalekim. Imamo bogat samostan za devojke iz aristokratije, imamo osećajnu, nadređenu majku koja pokazuje podjednaku naklonost ka svojoj nećaci, ka spletkama i protivnicama među časnim sestrama, imamo učenog i skeptičkog opata, lakovernog seoskog sveštenika i seljake koji đavola jure svojim vilama. Širom toga imamo potkožnu raskalašnost i polu-naivnu igru, ne toliko nevinih uverenja, koja je podjednako udaljena od Aleksinine provincijske ozbiljnosti, koliko i od baroknog nasilja knjige The Council of Love.

Ali, pri izmišljanju čitave slike ove perverzne uglađenosti, Panica namerno ostavlja u središtu svoje priče jednu veliku oblast senki, i upravo u nju on smešta Aleksinu. Sestra, gospodarica, nemirna učenica, zalutali heruvim, ljubavnica i ljubavnik, faun koji trči kroz šumu, mora, koja se ušunjava u tople spavaonice, satir dlakavih nogu, isterani đavo – Panica je predstavlja samo u onim prolaznim profilima kroz koje je drugi vide. Ova dečko-devojka, ovo nikada večito muško-žensko, nije ništa više do onoga što noću prolazi kroz snove, želje i svačije strahove. Panica je odlučio da od nje načini samo jednu senovitu figuru, bez identiteta i bez imena, koja na kraju priče nestaje bez traga. On se nije odlučio čak ni da je završi jednim samoubistvom, u kojem slučaju ona postala lešina poput Abel Barben, kojoj su radoznali doktori na kraju pripisali stvarnost neodgovarajućeg pola.

Ja sam spojio ova dva teksta zajedno, misleći da oni zaslužuju da se objave jedan pored drugog, pre svega, jer oba pripadaju kraju devetnaestog veka, onog veka kojeg je tema hermafrodita toliko silno proganjala – donekle, kao što je osamnaesti vek proganjala tema transvestita. Takođe, zbog toga što nam oni omogućavaju da vidimo kakvu je brazdu ova mala provincijska hronika, teško čak i skandalozna, uspela da ostavi u nesrećnom sećanju svojeg glavnog lika, u znanju doktora, koji su morali da se umešaju, i u mašti psihijatra koji je na svoj sopstveni način otišao do vlastitog ludila.

––Mišel Fuko
   Januar, 1980.

Izvornik: Foucault, M., “Introduction” in Herculine Barbin: Being the Recently Discovered Memoirs of a Nineteeth-Century Hermaphrodite, Vintage Books Edition, 1980., New York, vii – xvii.

Prevod sa engleskog: Aleksandar Matković

Prevod je neobjavljen kao tekst, ali je izvorno pročitan na RTS-ovoj radio emisiji “Treći program” 05. novembra 2015.

[1] Misli na memoare Erkulin Barben koji slede nakon ovog uvoda (prim. prev.).

[2] U engleskom prevodu teksta, teško je sprovesti igru muških i ženskih prideva kojima Aleksina opisuje sebe. Oni su većinom ženski pre nego što je zadobila Saru, a nakon toga su muški. Ali ova sistematizacija, koja je naglašena upotrebom iskošenih slova, čini se da ne opisuje svest bivanja ženom koja postaje svest bivanja muškarcem; radije, ona je ironičan podsetnik gramatičkih, medicinskih i pravnih kategorija kojima se jezik mora koristiti ali kojima sadržaj pripovesti protivreči.

Priređivači engleskog izdanja su sledili Erkulinin sistem gde god je to bilo moguće, upotrebljavajući iskošena slova onda kada je koristila ženske zamenice u kojima misli na sebe.

[3] F. L. von Neugebauer, Hermaphroditismus beim Menschen (Leipzig, 1908), p. 748. Primetimo da je štampar iznad Aleksininog imena greškom stavio portret koji očigledno nije njen.

[4] A. Debari [A. Dubarry] je napisao niz dugih priča pod naslovom Les Déséquilibrés de l’amour. Na primer: Le Coupeur de nattes; Les Femmes cunuques; Les Invertis (vice allemand); Le Plaisir sanglant; L’Hermaphrodite.

 

IZVOR