Šta interseks osobe žele od lekara? - Geten

Interseks osobe se rađaju s polnim karakteristikama koje se ne uklapaju u medicinske norme u pogledu muških i ženskih tela. Interseks osobe se mogu međusobno veoma razlikovati, sa više od 40 relevantnih genetskih crta koje su nam poznate, uključujući i genitalne, gonadne, hormonske i hromozomske varijacije. Interseks crte odnosno osobine su urođene, tako da mogu da se identifikuju u svim uzrastima, kao i po rođenju i u ranom detinjstvu, tokom puberteta ili prilikom pokušaja da se ostane u drugom stanju. Prenatalnim testiranjem se takođe mogu odrediti mnoge relevantne osobine. Osobe s varijacijama polnih karakteristika koriste mnogo različitih izraza kada opisuju svoja tela. Jedan od njih je i izraz interseks, ali i dijagnostičke oznake i retko van medicinskog konteksta, stigmatizujući termin „poremećaji polnog razvoja“.

Kada se interseks stanje otkrije rano, osobe rođene s interseks varijacijama u Australiji rutinski se podvrgavaju medicinskim intervencijama bez ličnog informisanog pristanka, obično dok su još odojčad, u najranijem detinjstvu,  ili adolescenciji. Cilj je da se beba ili dete „normalizuje“ i na taj način se bori protiv stigme, međutim ne postoje dokazi da je ovo ostvarivo putem hirurških i drugih medicinskih intervencija. Pokret za prava interseks osoba dovodi u pitanje ove intervencije već više od dvadeset godina.

Godine 2013, nakon zagovaranja interseks i aktivista/kinja za prava osoba s invaliditetom, istraga odbora Senata u vezi s prisilnom sterilizacijom obe ove grupe osoba, preporučula je ukidanje ovakvih medicinskih intervencija do trenutka kada same osobe mogu da donesu odluku o tome da li žele da pristanu na takav tretman. Istragom je utvrđeno da ne postoji klinički konsenzus u vezi s tretmanom interseks osoba. Takođe je utvrđeno da je argument da operacije rešavaju problem stigmatizacije interseks osoba cirkularno zaključivanje, i da je kao takav nevažeći i neprihvatljiv. Izveštaj istrage međutim nije implementiran dalje.

Naredne godine, Australijsko udruženje lekara zaključilo je da genitalne kozmetičke operacije normalizovanja tela treba izbegavati sve do trenutka kada deca mogu da „u potpunosti učestvuju u procesu donošenja odluke“. Državna i vlade zasebnih teritorija Australije došle su do sličnog zaključka. Na primer, 2012. godine, vlada Kvinslenda izjavljuje da istraživanja i tekuća saznanja savetuju izbegavanje nepovratnih i dugotrajnih procedura ukoliko interseks stanje ne predstavlja „ozbiljnu opasnost“ po zdravlje osobe.

Nažalost, ove intrevencije istrajavaju i i dalje se rade (svuda u svetu, prim. prev.). Uprkos nedostatku transparentnosti u vezi s nekadašnjim i tekućim praksama, mnogo iskustvenih dokaza u vezi s trenutnim praksama u Australiji dostupno je nacionalnim interseks organizacijama. Izostanak transparentnosti znači da se interseks aktivistima/kinjama obično ne veruje kada kažu da takve prakse i dalje ovde opstaju, ali Sud za porodične sporove pruža nam nepobitne dokaze da je situacija upravo takva.

Sud za porodične sporove Australije sudio je u mnogim relevantnim slučajevima. Godine 2016, ovaj sud doneo je presudu u slučaju petogodišnje Karle iz Kvinslenda, da njeni roditelji imaju prava da odobre njenu sterilizaciju. Dokaz o riziku od raka nije potvrđen priloženom dokumentacijom, niti Međunarodnom klasifikacijom bolesti, 11 verzija (ICD-11). Odluka je zasnovana na rodnim stereotipima, uključujući i taj da je Karla nosila donji veš s Mini Maus, imala dugu kosu ispletenu u kike i prekrivač za krevet s Barbi. Kroz ovaj slučaj je takođe otkriveno da je 2014. Karla već bila podvrgnuta kliterektomiji i labioplastici koje su prema rečima sudije, „unapredili izgled njenih ženskih genitalija“. Sudija Forest je tvrdio da je rane operacije štite od opasnosti razumevanja sopstvenog tela.

Prošle godine, drugi Sud za porodične sporove otkrio je da je Kejtlin, adolescentkinji koju su podizali i vaspitali kao dečaka, ali koja se uvek određivala kao devojčica, bio prepisan testosteron kako bi motivisali početak puberteta. Kako njen organizam nije mogao sam da proizvede hormone, odbila je da prima hormonsku terapiju pošto je shvatila posledice uzimanja testosterona. Sud joj je prepisao estrogen, ali se nije izjasnio po pitanju neprikladnosti prvobitno prepisanog hormona.

Verovatno je da se prakse širom Australije razlikuju, ali isto tako i da zavise od raspoloženja i ubeđenja lekara  koji vode multidisciplinarni tim.

Interseks organizacije su takođe zbunjene onim što mi želimo da se u medicinskoj praksi i zdravstvenoj zaštiti promeni. Neke od tih nedoumica dolaze od pretpostavki da biti LGBTI osoba znači biti dovoljno odrastao/la kako bi imao/la moć da potvrdiš polni ili rodni identitet. Ovo nije bila situacija s Karlom na primer. Sve informacije na raspolaganju ukazuju na to da se veći deo interseks osoba kada odrastu identifikuje s polom koji im je pripisan po rođenju (često se opisuje terminom cisrodnost), dok su mnogi od nas i heteroseksualne orijentacije. Termin interseks nosi žig pogrešne percepcije javnosti, uključujući i asocijacije s queerom ili transrodnošću, ali osnovni problem, problem toga kako se tela regulišu utiče na sve interseks osobe, bez obzira na to koje reči mi koristili/e.

Važno je razumeti da mogućnost pogrešnog pripisivanja roda nije jedni problem s kojim smo suočeni/e. Međutim, genitalne operacije u ranom dobu dovode se u vezu s „posebnom zabrinutošću“ za polne funkcije i osećaje kasnije tokom života, a medicinske intervencije su često heteronormativne, to jest, kao u Karlinom slučaju, imaju za cilj da proizvedu buduće žene i muškarce koji/e su sposobni/e za penetrativni heteroseksualni odnos.

Trenutni društvena i medicinska klima predstavlja jednu izazovnu kontradiktornost. Medicina konstruiše interseks tela kao ili muška ili ženska (i kao „poremećaj“), dok zakon i društvo konstruišu interseks identitete niti kao muške, niti ženske. Medikalizacija se predstavlja kao rešenje za diskriminaciju i „isključivanje“, dok se pravno i društveno isključivanje interseks osoba kroz kategoriju trećeg pola predstavlja kao rešenje za medikalizaciju.

Ovaj konflikt potiče iz fundamentalno različitih ideja, i to ne ideja o prirodi interseks varijacija, već ideja o njihovom značenju i o tome kako ih imenovati i tretirati. Ni medicinski, ni socio-pravni modeli ne uzimaju u obzir individualno samoodređnje. Ni jedan, ni drugi nije zasnovan na jakim dokazima. I jedan i drugi su veoma štetni.

I dok smo često zaboravljeni zbog prevelikog fokusa koji stavljaju na naše genitalije i polne žlezde dok smo deca, mnogi/e od nas imaju zdravstvenih problema kad odrastemo. Oni mogu biti urođeni, ali ponekad su posledica ranih medicinskih intervencija. Gonadektomija dovodi do celoživotne hormonske terapije, a rane medicinske intervencije mogu da dovedu do traume i izbegavanja odlaska lekaru.

Međutim, iskustvo mnogih odraslih interseks osoba prilikom pristupa zdravstvenoj zaštiti je takođe često loše, i postoji potreba da se kliničari edukuju o našim telima i zdravstvenim potrebama, i da se uhvate u koštac s pretpostavkama o našim identitetima. Mnogima od nas nedostaju kvalitetne informacije o našim zdravstvenim potrebama ili delovima tela koje imamo, a nekima od nas je potrebna posebna pažnja u vezi s pitanjima fertiliteta i traume.

Prošle godine su se mnogi od nas iz nekoliko različitih organizacija iz Australije i s Novog Zelanda okupili da razgovaramo o našim problemima i da pripremimo zajedničku listu zahteva. Tim zahtevima ne želimo samo da zaustavimo prakse evidentne u nedavnim sudskim presudama, već i da prepoznamo naše zdravstvene probleme i izborimo se za unapređenje nege koja nam pripada.

Saopštenjem iz Darlingtona ti zahtevi su objedinjeni. U saopštenju, zahtevamo zabranu medicinskih intervencija koje mogu biti odložene, a povezane su s previdom relevantnih medicinskih intervencija i standarda nege. Zahtevamo unapređene tranzicione puteve između pedijatrijskih i službi za odrasle, i pristup tretmanima reparacije. Takođe pozivamo na obezbeđivanje sredstava za afirmativnu podršku vođenu od strane interseks osoba, kao i sistemsko zagovaranje. Ovi zahtevi nisu toliko radikalni u kontekstu saopštenja odbora Senata i Australijskog udruženja lekara.

Saopštenjem iz Darlingtona se takođe prepoznaje i priznaje naša raznolikost kao populacije i identifikuje štetnost pokušaja da se interseks osobe klasifikuju kao treći pol ili rod. Kao i s rasom i religijom, dovodimo u pitanje navođenje pola ili oznake za pol u ličnim dokumentima. Iako i dalje ostaju obavezni, predlažemo pristup nebinarnim i alternativnim oznakama za rod za sve osobe koje ih odaberu i koje mogu da daju saglasnost.

Ovi zahtevi izražavaju jednostavnu zabrinutost pitanjima transparentnosti, odgovornosti i poštovanja. Tekuće medicinske prakse dovode do ozbiljne zabrinutosti i moraju da se promene kako bi bile u skladu s normama ljudskih prava koje je Australija obavezna da poštuje. Mnogi od nas nemaju poverenja u pružaoce zdravstvenih usluga, posebno osobe s iskustvom neželjenih operacija i medicinskog ispitivanja i pokazivanja. Svi mi se nadamo da ćemo pronaći lekare koji će nas rado saslušati i biti nežni prema nama prilikom pružanja zdravstvenih usluga.

Prevod: M. Jeremić

Izvor