Činjenica da su najvažniji dani koje naše zajednice obeležavaju zapravo veoma tužni i deprimirajući je poražavajuća.Džesi Nikol
U roku od mesec dana obeležavam dva najtužnija dana godine: Dan sećanja na žrtve transfobije, 20. novembra, i Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad seksualnim radnicama/ima, 17. decembar.
Pre nekoliko dana, prijateljica je pričala o danu sećanja na žrtve transfobije i nazvala ga „Danom tuge trans osoba“ (ili danom trans tuge), i odmah sam prepoznala 17. decembar kao njegov ekvivalent kada su seksualne radnice u pitanju. Obe smo bile frustrirane tim što su dva najveća dana naših zajednica zapravo jako deprimirajući. Naši dani tuge takođe, imaju dosta toga zajedničkog.
Kada pričamo o ovim danima kao danima tuge, to izgleda namerno neozbiljno. Zato što na taj način priznajemo da nam je potrebno nešto više od pomena; našim zajednicima treba nešto više od tuge kako bismo se bolje organizovale/i. To je takođe i mehanizam pomoću kog se nosimo sa jačinom emocija koje se javljaju posebno kada su ovi dani u pitanju.
Oba događaja skreću pažnju na nasilje sa smrtnim ishodom, nasilje zasnovano na mržnji, stigmatizaciji i diskriminaciji. Oba dana tradicionalno znače i čitanje imena onih koje smo izgubili zbog ovakvog nasilja tokom protekle godine. Ti spiskovi su predugački, i previše imena se nažalost pojavljuje na istim i jednog i drugog dana.
Svaka osoba koja iščitava ova imena na našim pomenima, svesno ili nesvesno, zastane nakon svakog pročitanog imena osobe koje više nema. A tokom tih pauza, postajemo svesne/i težine ovih događaja i terora i tlačenja koji svakodnevno trpimo. Tada se setimo koliko je svaki život važan i istovremeno i naših pozicija kao marginalizovanih zajednica.
Jako je teško organizovati ove događaje. Kupovanje sveća, dizajniranje flajera, i posebno sastavljanje lista imena, sve je to neverovatno teško, jer nas podseća na to šta sve te radnje zapravo znače. Razumevanje značaja ovih dana ne pruža uvek dovoljno utehe. Ali zajednički rad i zbližavanje naših zajednica i te kako mogu da utiču na smanjenje tenzije, i svakako pružaju utehu.
Odavanje pošte mrtvima
Ključni element i Međunarodnog dana sećanja na žrtve transfobije i 17. decembra u borbi protiv ovih sistema je tvrdnja da su životi trans osoba i seksualnih radnica/ka važni. Naša tela i naši životi su važni. Ljudskost trans osoba i seksualnih radnica/ka se uporno i institucionalno odbacuje, a odavanje pošte našim mrtvima uz poštovanje i dostojanstvo, jedan je od načina da se protiv toga borimo.
Nasilje nad trans* osobama i seksualnim radnicama nije ograničeno samo na napade i ubistva. Ovo nasilje seže i u pravni sistem koji tvrdi da naša tela ne mogu biti silovana, odbija nam pristup zdravstvenoj zaštiti, potom tu su i maltertiranje, zlostavljanje od strane policije, kao i mnoge druge nepravde.
Statistika i primeri su zapanjujući. A ovo nasilje se prenosi na svakog ko se percipira kao trans osoba ili seksualna radnica. Takođe se prenosi i na mlade obojene ljude na ulicama – koji nužno ne žive na ulicama – samo su se tu zadesili.
Ne možemo da govorimo o nasilju nad trans osobama i seksualnim radnicama/ima, bez razumevanja višestrukih sistema privilegije i opresije u kojima živimo, a nismo svi/e jednaki/e, naravno, ni kada je to u pitanju. Nasilje nad trans osobama i seksualnim radnicama/ima je zastupljenije kod obojenih žena čiji se glasovi ne čuju dovoljno.
Značaj zajednice
Izražavanje žalosti u zajednici i ritualno odavanje pošte mrtvima je važno u većini kultura sveta. Podeliti teško iskustvo u okviru zajednice i pokušaj da se tragedija prevaziđe važni su za izgradnju i jačanje zajednice. I to je prepoznatljiv čin s kojim naši prijatelji, porodica, saveznice/i i susedi mogu da se povežu. Trans osobe i seksualne radnice su deo svake zajednice. Dan sećanja na žrtve transfobije i Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad seksualnim radnicama, pomažu jačanje naših zajednica, svih zajednica kojima žrtve kojih se sećamo pripadaju.
Jedna od meni najtežih stvari u vezi sa ovim dešavanjima je to što sam primorana da se aktivno suprotstavljam intenzivnom bolu i besu koje u sebi nosim. Žalim za onima koje smo izgubili kao zajednica. Žalim zbog uslova koji su prethodili njihovoj smrti. Besna sam na socijalni i pravni sistem koji perpetuiraju i opraštaju ovu vrstu nasilja. I besna sam zbog toga što se ništa ne menja, ili se ne menja dovoljno brzo kako bi se sprečilo dalje nasilje.
Nosim ova osećanja duboko u sebi cele godine, ali 20. novembra i 17. decembra, izgleda mi kao da kiptim od besa, i teška sam sebi zbog te silne tuge. Tada ne umem da budem optimistična, i to mi teško pada. Kada si okružena osobama iz zajednice lakše je, kao i kada sa njima mogu da podelim ono malo snage što je ostalo u meni. Oslanjamo se jedne/i na druge i tako bivamo jače/i.
Treći mart je Međunarodni dan prava seksualnih radnica/ka[1], dan kada se skupimo i slavimo pobede svojih pokreta i zajednica. Tokom leta imamo Dan trans* akcije[2], kada zahtevamo društvenu i ekonomsku pravdu.
Trans osobe i seksualne radnice/i žive sa ovim tragedijama i borbama tokom cele godine. Međutim, u sred bola i besa javlja se odlučnost. Tokom ta dva dana delimo svoju tugu javno. Ostatak godine provodimo u borbi za socijalnu i ekonomsku pravdu za naše zajednice. I u borbi da preživimo kako bismo i sledeće godine mogle da se suočimo sa ovim danima.
Prevod: MJ
Izvor: http://www.xojane.com/issues/international-day-to-end-violence-against-sex-workers
[1] Drugog juna 1975, oko 100 seksualnih radnica okupiralo je crkvu Saint-Nizier u Lionu, kako bi izrazile svoj bes zbog kriminalizovanih i eksploatišućih životnih uslova. Desetog juna oko 5 sati, policija je upala u crkvu i izbacila ih napolje. Ova akcija bila je inicijalna kapisla za nacionalni pokret, i taj dan se danas obeležava u Evropi i širom sveta, (prim. prev.).
[2] Dan trans akcije je marš i skup koji okuplja obojene trans i osobe koje se rodno ne konformiraju, kao i njihove savenike/ce, koje na taj način skreću pažnju na kontinuirano nasilje i diskriminaciju, dok istovremeno rade na organizovanju i osnaživanju zajednice, (prim. prev.).
