Seks za osobe sa invaliditetom je veoma teška stvar, ali prvenstveno ne iz razloga koji deluju očigledno – nije toliko teško ubediti druge da ste poželjni, koliko sebe da je vaše telo vredno zadovoljavanja. Pred vama je ispovest žene, lezbejke, koja živi sa cerebralnom paralizom.
Džuli Sandra Deker sa Floride ima 35 godina i nikada nije imala seksualni odnos, a kaže da će u budućnosti sigurno tako i ostati. Ona za sebe kaže da je u 15 godini shvatila da je "neseksualna osoba".
U onoj meri u kojoj društvo podučava decu o seksu, a većina tog podučavanja je posredna (što je verovatno sreća, budući da većina ljudi oseća nelagodnost u odnosu na tu temu), ono nudi model koji je potpuno heteroseksualan u orijentaciji. Pogledajmo, recimo, reklame u bilo kom ilustrovanom časopisu. Teškoća autovanja je otuda u sledećem: većina nas postaje svesna nejasnih homoseksualnih osećanja a da prethodno nema ijedan model koji će mu pomoći da ih razume. Iz odbijanja društva da prizna homoseksualnost kao bitan deo ljudskog iskustva potiče najrazorniji aspekt opresije – činjenica da opresija biva internalizovana i da utiče na sliku o sebi onih koji trpe ugnjetavanje. „Sebe možeš uništiti", pisao je Džejms Boldvin (James Baldwin) svom nećaku, „samo ako poveruješ da si zaista ono što beli svet naziva crnčugom". Ista situacija je i sa homoseksualcem.