Biti trans osoba u Srbiji - Geten

Biti trans osoba, odnosno osoba čiji se rodni identitet razlikuje od pola pripisanog po rođenju, bilo gde u svetu predstavlja veliki izazov. Iako se o temama transrodnosti i transpolnosti sve više piše i za njih postoji povećano interesovanje, trans osobe i osobe koje se rodno ne konformiraju i dalje su suočene sa neznanjem, predrasudama i vrlo često nasiljem, a njihova je egizstencija izuzetno teška. Jedno od pitanja koje značajno utiče na njihov svakodnevni život jeste pitanje pravnog priznanja roda, odnosno procedura koje bi omogućile promenu podataka u dokumentima - ličnog imena, oznake pola i JMBG-a - kako bi ti podaci odgovarali identitetu same osobe. Zakonodavstvo koje se tiče prava trans osoba širom sveta se kontinuirano menja, uvažavajući prava i dobrobit trans osoba - svetli su primeri Malte, Danske i Norveške u Evropi. Međutim, u Srbiji i dalje ne postoje jasni zakoni i propisi koji bi na adekvatan način regulisali položaj i prava trans osoba. 

Trans osobe i osobe koje se rodno ne konformiraju u Srbiji trpe diskriminaciju, mržnju i nasilje, dok je među opštom populacijom prisutan visok stepen odobravanja nasilja i diskriminacije nad svima koji su drugačiji, pa tako i nad trans osobama. Ovi se problemi mogu javiti u različitim sferama života.

Mnoga pitanja koja za većinu građana/ki predstavljaju svakodnevicu, od trans osoba zahtevaju veliki napor i hrabrost: izlazak na ulicu, odlazak u školu ili na fakultet, traženje posla, kao i sve situacije koje zahtevaju pokazivanje ličnih dokumenta u kojima se nalaze ime i oznaka pola koji ne odgovaraju izgledu osobe.

Irena*, članica trans grupe samopomoći, koja je kroz proces tranzicije odnosno prilagođavanja pola rodnom identitetu prošla pre nekoliko godina, kaže za transserbia.org, da su odnos društva prema pitanjima roda i rodnog identiteta osobe i razumevanje jako važni. „Kao mala, nisam znala da sam drugačija, mislila sam da je igranje lutkicama i sa devojčicama uobičajena stvar. Svest o mom rodnom identitetu javila se tokom puberteta ili nešto pre njega, i zbog toga sam bila povučena i stidljiva, a kasnije se to pretvorilo u strah od ljudi, otvorenog prostora... I u takvoj situaciji, osetila sam se kao da sam sama na planeti sa svojim osobinama i problemima, bez podrške okruženja.“

Ono što kaže da joj je pomoglo bio je upravo jedan novinski tekst: „Naišla sam na tekst u tadašnjoj „Ilustrovanoj politici“ o operaciji prilagođavanja pola i tome kako je „jedan Sremac postao Sremica“ i znala da je to odgovor na moja pitanja i da je to upravo ono što i ja osećam. Taj tekst i još poneki slični načini izveštavanja predstavljali su svetlo u totalnom mraku.“

Pored toga što moraju svakodnevno da se nose sa predrasudama i diskriminacijom, trans osobe često nemaju podršku sredine i najbližih - porodice i prijatelja. „Otac mi je preminuo dok sam bila u pubertetu i sa njim nikada nisam razgovarala o tome. Majka je na početku bila protiv, ali je s vremenom shvatila da je to put ka mom potpunom ličnom ostvarenju“, kaže Irena.

Kada su u pitanju diskriminacija i transfobija, kaže da joj smeta to što ljudi mešaju transpolnost sa homoseksualnošću i što ne postoji otvorenost da se taj stav promeni i nešto nauči, i dodaje da postoje i oni koji joj se i dalje obraćaju u muškom rodu. „Ima onih koji mi se više ne javljaju na ulici, ogovaraju iza leđa, misle da je sve to samo moj hir i da mi to nije trebalo, govore da nisam normalna. Ne postoji prihvatanje niti volja da se malo otvore, saznaju nešto o ovoj temi, i možda dovedu svoj stav u pitanje, mislim da to ne žele.“

Organizacija Gayten-LGBT zalaže se za usvajanje Zakona o rodnom identitetu koji bi trans osobama omogućio promenu podataka u dokumentima odmah po utvrđivanju trans identiteta, a ne tek nakon hormonskog tretmana i izvršenih operacija prilagođavanja pola. Pored toga, Zakon o rodnom identitetu zaštitio bi prava u drugim oblastima života i osigurao primenu člana 54a Krivičnog zakonika koji zločin iz mržnje tretira kao posebnu otežavajuću okolnost u odmeravanju kazne. „Inicijative kao što je Zakon o rodnom identitetu su po mom mišljenju od životne važnosti za trans osobe, jer nam olakšavaju funkcionisanje u svim sferama života, i zato ga treba što pre doneti. Meni je tokom procesa tranzicije vrlo bitna bila i trans grupa samopomoći organizovana u prostorijama Gayten-LGBT, i takve stvari su ono što trans osobama treba. Važno je da što više običnih ljudi istupi i pruži podršku, kao i da se organizuju razgovori u manjim mestima, s ciljem obrazovanja ljudi i menjanja negativnih stavova javnosti prema LGBTIQ osobama,“ kaže Irena.

Sličnog je mišljenja i Saša Lazić, trans aktivista i član pravnog tima Gayten-LGBT. Saša je trans osoba u procesu tranzicije i kaže da se oduvek osećao drugačije, još dok je bio vrlo mali znao je da je dečak. „Detinjstvo do polaska u školu je bilo okej. Najčešće sam odbijao da nosim odeću koja se smatra ženskom i najviše vremena provodio napolju sa drugom decom. Voleo sam sport, bilo šta s loptom, obožavao životinje, i nisam imao poteškoća u druženju sa drugom decom.“

Stvari su se malo promenile kad je krenuo u školu: „Bilo je drugačije, ali ipak ublaženo činjenicom da sam došao u novu sredinu gde me niko nije znao – deci je ponekad bilo čudno što se stalno oblačim „kao muško“, a bilo je i neprijatnih komentara i pitanja.“ Najteži period odrastanja za Sašu bio je pubertet zbog promena koje sa sobom nosi, ali on je na sreću imao majku koja je s razumevanjem i ljubavlju prišla čitavoj stvari: „Krenule su da mi se dešavaju telesne promene koje nisam osećao kao svoje, bio sam jako uznemiren. Mama je pokušala sa mnom da razgovara o tome jednom prilikom pošto je videla da plačem dok gledam dokumentarac o trans muškarcima, ali ja sam tada odbio. Taj razgovor se desio kasnije, sa mojih 15 godina i podržala me je, tako da mislim da je trebalo ranije da razgovaram sa njom jer bi se i operacija desila pre.“

„Sa 15 godina sam počeo da živim kao muškarac, odnosno prošao kroz tzv. društvenu tranziciju. Za započinjanje procesa usklađivanja tela s rodom, odnosno medicinsku tranziciju, morao sam da sačekam da napunim 18 godina, kada sam počeo sa hormonskom terapijom i stekao uslove da prođem kroz operaciju. Kad je reč o pravu na promenu dokumenata, smatram da ga ne bi trebalo uslovljavati bilo kakvim medicinskim procedurama, pa ni psihijatrijskom procenom i mišljenjem. Izvesno je da će u narednim godinama trans identiteti biti u potpunosti depatologizovani i izbačeni kao psihijatrijska dijagnoza. Međutim, imajući u vidu postojeće zakonodavstvo i opšte stanje u zemlji, Zakon o rodnom identitetu organizacije Gayten-LGBT je najbolje moguće rešenje za Srbiju u ovom trenutku i nadam se da će se uskoro naći u skupštinskoj proceduri.“

*Ime je promenjeno kako bi se sačuvala privatnost osobe.

Priredila: M. Jeremić

Tekst je nastao u okviru projekta „TRANSparentno“ organizacije Gayten-LGBT i partnerske organizacije Centar za ljudska prava i studije razvoja (CHRDS) kao deo projekta „Stvaranje tolerancije i razumevanja prema LGBT populaciji u srpskom društvu“ koji finansira Ministarstvo spoljnih poslova Kraljevine Norveške, a sprovodi Kancelarija za ljudska i manjinska prava. Stavovi izneti u tekstu, kao i sadržaj teksta ne predstavljaju nužno stavove Kancelarije za ljudska i manjinska prava.

Posetite chat server našeg vebsajta, mesto za LGBTIQA razgovore