„Smatram da naš zadatak nije da pronađemo jedinstveni sintetički okvir, već da pronađemo način kako da određene stvari promišljamo zajedno.“
Džudit Batler je svakako ostavila neizbrisiv trag u studijama roda. Njen kritički rad o feminističkoj misli i psihoanalizi, zajedno s njenim čitanjem Deride i Fukoa, pokazali su da se radi o intelektualnoj veličini priznatoj širom sveta. Rođena u Klivlendu, ova filozofkinja predaje književnost na fakultetu Berkli, Univerziteta u Kaliforniji. Njen najveći rad, Nevolje s rodom, objavljen 1990. u SAD, redefinisao je feminističke politike subverzije. Razmišljanja Džudit Batler izazivaju kontroverze zato što bira da se upusti u „problematično artikulisanje“ roda i seksualnosti, koristeći se konceptom „performativnosti“. Ona se bavi marginama (queer studije), i poziva na dekonstruisanje nestabilnih identiteta. Dobitnica je nagrade „Teodor Adorno“ 2012. godine.
Šta se promenilo s pokretom #Metoo?
Bitan doprinos pokreta „#metoo“ je to što šira javnost može da shvati sistemsku i sveprožimajuću upotrebu sile protiv žena kada je u pitanju seksualnost. To nije prosto jedan niz incidenata; oni ukazuju na to kako se karakter seksualne prinude uzima zdravo za gotovo. Pokret je važan takođe jer se vrlo često žene osećaju postiđeno kada dožive seksualno nasilje. I tako, te priče ostaju neispričane, a tajni status ovog oblika nasilja se nastavlja. Mnogi sada veruju da je ova vrsta ponašanja rasprostranjena. Napori da se žene koje ispračaju šta im se desilo ili podnesu tužbu predstave kao histerične više nisu tako prihvatljivi. A nadam se da će u budućnosti postati još neprihvatljiviji.
Od Ženskog marša nakon izbora Donalda Trampa za predsednika SAD, feministički pokret se nalazi u žiži izazova patrijarhalnom, konzervativnom i neoliberalnom sistemu. Da li je feminizam postao predstavnik novog „proletarijata“, u marksističkom smislu reči, klasa čiji je interes da sruši uspostavljeni poredak?
Ne, ne mislim da su žene novi proletarijat, iako su siromašne i žene iz radničke klase oduvek bile deo te klase. I zaista, ne možemo razmišljati o klasi, a da ne razmišljamo o disproporcionalnim načinima na koje žene pate i od siromaštva i nepismenosti. A takođe, ne možemo razmišljati ni o kategoriji žena, a da ne razmišljamo o klasi. Ove kategorije su već deo jedna druge, a ne zasebni polovi moći. Naravno da oni koji su se u teoriji bavili i bave klasom, nisu uvek razmišljali i o ženama, a i feministkinje se ponekad fokusiraju na patrijarhat dotle da isključuju pitanje klase. Te stvari su se dešavale i dalje se dešavaju. Ali mi trebamo složenije opise od onih koje nam takvi okviri nude. Ukoliko postavimo pitanje kako se klasa živi kroz rod? Ili kako se rasa živi kao klasa? Počećemo da uviđamo na koji način slojevite stvarnosti mogu da se manifestuju u okviru naših oblika reprezentacije, a one će učiniti našu političku analizu vitalnijom i snažnijom. Neki kažu da je to intersekcionalnost.
Kakav je put od predstavljanja izazova muškoj i kapitalističkoj dominaciji do izgradnje političkih alternativa? Gde da tražimo politički projekat koji će nas ujediniti?
Koliko god bilo važno razmišljati o Burdijeovom konceptu muške dominacije i stalnoj ekspoatatorskoj i otuđujućoj moći kapitalizma, to nisu jedine dve vrste moći koje su ovde bitne. Nije jasno na primer, da li je neoliberalizam isto što i pozni kapitalizam ili je u pitanju drugačija vrsta moći. Dalje, diskriminacija po rodnoj osnovi nije uvek isto što i diskriminacija žena. Mnoge osobe koje ne prihvataju rodne norme – muške i ženske – trpe diskriminaciju i nasilje, a ta vrsta rodne diskriminacije ne može se objasniti kroz okvir muške dominacije. A diskriminacija na osnovu rase, imigrantskog statusa, religije, i seksualnosti, sve one moraju da se shvate kao deo trenutne klime reakcionarne politike. Smatram da naš zadatak nije da pronađemo jedinstveni sintetički okvir, već da pronađemo način kako da određene stvari promišljamo zajedno. To zajedništvo, taj savez je širok, i dalje se širi, i predstavlja borbu za jednu radikalniju demokratiju. Ukoliko postoji zajednički politički projekat, naći ćemo ga u potvrđivanju društva koje će se ujediniti u borbi protiv novih oblika autoritarnosti i fašizma – žene i njihovi saveznici/e će bez sumnje biti na čelu, ali će takođe biti i queer i trans osobe, osobe bez dokumenata, imigranti, i oni koji od svog rada više ne mogu da žive. Ukoliko znamo protiv čega se borimo, i kakav svet želimo da izgradimo, onda ćemo i pronaći zajednički cilj.
Veštice i dalje spaljuju…
Ova slika predstavlja mržnju ultrakonzervativaca i verskih fundamentalista prema radovima ove vodeće figure u studijama roda. Kada je pozvana na konferenciju u Brazil, novembra 2017, Džudit Batler su dočekale neobićno nasilne demonstracije. Prisustvo čuvara sprečilo je da neredi izbiju čak i na međunarodnom aerodromu u Sao Paolu, ekonomskoj i kulturnoj prestonici zemlje. Nakon uvreda, usledila su dela. Demonstranti koji su vitlali raspećima, spalili su „vešticu“, lutku koja je predstavljala Batler. Bila je to aluzija na prakse inkvizicije gde bi „zaposednuta osoba“ bila spaljena na lomači. Kakva je bila reakcija filozofkinje? „Bila sam užasnuta. Možda ljudi koji su spalili lutku koja predstavlja mene, kao vešticu koja brani trans osobe, nisu znali da žene koje su bile optužene da su veštice i žive spaljivane bile žene čija uverenja nisu bila u skladu s dogmom katoličke crkve. ...Vešticama su pripisivane posebne moći, bile su žrtveni jarčevi čije bi smrt navodno očistila zajednicu od moralne i seksualne iskvarenosti.“
Intervju je originalno objavljen u francuskom dnevnom listu l'Humanité. Na engleski prveo Dejvid Broder.
Prevod: M. Jeremić
Izvor: Thinking in Alliance: An Interview with Judith Butler