Piše: Milica T.
Prolazim kroz beli sterilni hodnik ispunjen prepodnevnom svetlošću i zvukom kuckanja klompi, dok me sestra mirnim korakom vodi ka operacionoj sali. Na koži osećam hladni dodir zelenog plastičnog ogrtača hodajući nesigurno, a u glavi mi se roje plahovite misli; ovo je završnica dugog i napornog puta, ali i početak novog. Nakon sunčanog jutra ove jeseni, ništa više neće biti kao što je bilo, biću druga osoba, biću ponovo rođena...
Prolazim kroz beli sterilni hodnik ispunjen prepodnevnom svetlošću i zvukom kuckanja klompi, dok me sestra mirnim korakom vodi ka operacionoj sali. Na koži osećam hladni dodir zelenog plastičnog ogrtača hodajući nesigurno, a u glavi mi se roje plahovite misli; ovo je završnica dugog i napornog puta, ali i početak novog. Nakon sunčanog jutra ove jeseni, ništa više neće biti kao što je bilo, biću druga osoba, biću ponovo rođena...
Stojim ispred ulaza u operacionu salu i tresem se kao prut, skoro da se jedva držim na nogama. Nisam ništa jela ni pila 24 sata, a od onog bljutavog i slanog sredstva za čišćenje creva su mi se skupila u drhtavo nervozno klupko.Tresem se kao žuto lišće na vetru jer se bojim. Nikada nisam bila na operacionom stolu, a ovog jutra će za nekoliko minuta početi moja opearacija promene pola.
Plašim se, drhtim... Ali znam duboko u sebi da nikada neću odustati. Ne mogu da nastavim život po starom, i želim ovo da prođem. Želim da se konačno ponovo rodim u telu kakvo sam trebala da imam oduvek. Da izađem iz tamnice u kojoj sam od rođenja.
Tokom meseci koji su predhodili ovom trenutku dok stojim ispred vrata operacione sale, iznova i iznova sam razmišljala da želim da prođem kroz sve ovo i da neću pokleknuti. Čak i ako mi ovo bude poslednje jutro u životu. Znaću da sam pokušala, da sam dala sve od sebe da uspem. Sve što sam prošla do sada u životu vredno je ovoga što me čeka; majčinih očiju punih ljubavi koje su me godinama brižno pratile, svih ljudi koji su me ikada voleli, svake kapljice znoja, nadanja, napora, očaja...
Iz sale se čuje kratko i oštro, „uđite“! Sestra me uvodi, i kroz par sekindi već ležim gola na operacionom stolu bez želje da gledam oko sebe. Jedino što želim je da vidim profesora Perovića koji će voditi operaciju. Želim samo da vidim njegovo lice, da znam da je tu, i da zatvorim oči. U njega imam poverenja, on je prvi koji je počeo da radi ovakve operacije kod nas, a pored njega ovim se bavi još samo dr. Miroslav Đorđević sa dečije klinike.
Čujem Savin glas... Prilazi stolu i energično daje instrukcije asistentima. Zatvaram oči i znam da sam u sigurnim rukama. Molim anesteziologa da me što pre uspava, ne mogu više da izdržim. Nemam snage ni pesnicu da stegnem da bi mi dali anasteziju. Asistent mi sam savija šaku, osećam ubod igle, čekam... kako sekunde sporo prolaze sada... Anesteziolog me pita da li se nešto dešava? Rekoh, primećujem neke promene u svesti, nešto čudno...
Zatezanje čvora
Sve je počelo u vreme iz koga dopiru moja najranija sećanja. Živela sam sa roditeljima u jednoj sobi, i to je bio moj svet. Otkrivala sam ga, bio je tako velik i zanimljiv, i začinjen sa nekoliko igračaka. Otkrivala sam i sebe. Gledala svoje telo, ali sam odmah osetila da nešto nije u redu. Ništa mi nije bilo jasno, ali sam onda u jednom trenutku shvatila; kao bebu su me operisali, bila sam devojčica a oni su od mene napravili dečaka. Zašto su to uradili? Rekla sam majci, a ona me je ubeđivala da doktori to nisu uradili. Naravno da nisu, ali ja sam u to dugo verovala, kako bi inače od devojčice napravili dečaka...
Prolazilo je vreme, i odavno mi je postalo jasno da me svi smatraju muškarcem, i da očekuju da se tako ponašam. A meni dođe da svisnem od muke kada prolazim pored parfimerije ili vidim neki lep ženski komplet, tako bih volela da se doteram i da obučem nešto lepo i nežno, da pokažem svima ko sam i kako sebe osećam. Ali sam znala da ne smem.
Nije mi bilo jasno zašto sam ovakva, šta to sa mnom nije u redu? Nikada nisam želela da se igram sa drugim dečacima, nikada nisam razumela i volela fudbal... Želela sam da gajim cveće, da se bavim modom, umetnošću, a svi su govorili da to nije za mene. Nije bilo dana koji sam mogla da proživim na miru a da ne „udarim glavom u zidove sopstvene tamnice“.
Kada bih otišla na pijacu, izašla na ulicu, bilo gde, sasvim neočekivano bi se pojavila neka devojka koja bi me kao kroz neki san podsetila na nešto u meni. U grudima bi se nešto stegnulo, a neki čvor kojim sam bila vezana u ovom zatvoru bi me zaboleo. Zašto ja nisam kao ona? Zašto nemam takvu kosu, tako lepo lice bez dlaka, grudi... Zašto sam ovakva, dokle ovako?
Borac
Bila sam rešila da se borim, ne za sebe, već protiv sebe. Smatrala sam da je sve ovo što osećam nešto u glavi i da ću ja to izbrisati, pravaspitati se, zaboraviti, ugušiti... Ali nisam shvatala da nije moguće ugušiti sebe, da nije moguće ne biti to što jesi, nisam shvatala da je to mnogo dublje, da se to ne može promeniti kao što se ne može promeniti ni boja očiju. Uporna sam i i rešila sam da se borim, i nadala sam se da će vremenom to možda proći, možda ću i zaboraviti.
Bila sam u vezi sa jednom devojkom koja ništa nije znala o mojim osećanjima. Volela je moju nežnost i moj način razmišljanja, lepo smo se razumele i slagale. Nije ni čudo, imala je ženu pored sebe ali to nije shvatala, niti je mogla da je vidi ispod grubog oklopa. A ja sam se borila, potiskivala, osuđivala sopstvena osećanja koja su se stalno iznova vraćala. Videla sam da mi ne polazi za rukom da ih potisnem, neće da me napuste, neće da nestanu sama od sebe. Sve je postajalo gore i gore, i mnogo puta sam se pitala od čega sam ja to obolela, šta će biti sa mnom...
Jednog jutra mi je svega bilo dosta, i rešila sam da pronađem odgovor. Zašto sebe ne osećam kao muškarca, a imam muško telo? Zašto osećam nesklad kada se pogledam u ogledalo, zašto želim sebe da vidim kao devojku, zašto razmišljam kao žena, zašto imam ženska osećanja? Mora da bar neko na ovom svetu ima problem kao ja, mora da negde nešto piše o tome. Bol je nadjačao strah od osude, odbacivanja, i socijalnog uslovljavanja, i počela sam da tragam.
Odjednom su odgovori krenuli da izranjaju. Čitala sam priče drugih osoba koje se osećaju kao ja i bila sam zaprepašćena, kao da čitam o sopstvenim osećanjima, o sopstvenom životu. Shvatila sam konačno da nisam bolesna, da nemam tumor u mozgu koji lagano raste, već da sam transpolna osoba – imam telo jednog pola a mozak drugog, jednostavno rečeno. Ovo je bilo veliko olakšanje jer sam shvatila šta mi je, i zašto sam ovakva celog života. Shvatila sam i koje je rešenje problema – kompletna promena fizičkog pola. Većina stručnjaka su jasni u tome i slažu se u jednom, jedino rešenje je da se telo prilagodi mozgu. Svi drugi pokušaji „lečenja“ nisu davali rezultate, a godinama se pokušavalo mnogo toga. Počela sam da prihvatam sebe, počela sam da razumem. Počela sam da razmišljam da bih ja to mogla da uradim, da, da promenim pol. Srce bi počelo brže da kuca pri pomisli da bih mogla da se rešim ove bede, ali nisam shvatala do kraja koliko me posla čeka da ostvarim taj cilj. Znala sam da je teško, a kasnije sam shvatila koliko sam zaista veliki borac...
Do dna duše
Pokušavala sam da izvučem tu devojku napolje, to biće koje je bilo zakopano ispod muškog oklopa. Jednog popodneva kada sam bila sama kod kuće, obukla sam haljinu koju sam kupila pretvarajući se da je u pitanju poklon. U grudima sam počela da osećam neko neobično ispunjenje, počela sam da osećam sebe, onu pravu koja jesam. A zatim sam se pogledala u ogledalu, i ono što sam videla zabolelo me je do dna duše – ono što sam osećala iznutra, i ono što sam videla je bilo sasvim suprotno. Muško telo u ženskoj odeći.
Da li sam ja u stanju da se promenim toliko, da kada pogledam u ogledalo vidim žensko telo? Da li je tako nešto uopšte moguće? To je izgledalo tako nedostižno, neostvarivo. Obuhvatilo bi me je jezivo očajanje, tako duboko, kao da me je neko zarobio u ambisu stakleno glatkih ivica, dubokom kilometrima. Kako izaći iz ove tamnice?
Plakala sam celog dana, kidajući se iznutra. Shvatila sam da drugog rešenja nema, već jedino krenuti u transformaciju, u promenu pola, na taj potpuno neizvestan put, čak i po cenu života. Rešila sam da se borim, ako treba i do poslednjeg daha...
Da li sam to ja?
Sledila su višemesečna ispitivanja kod dva psihijatra. Ja sam bila sigurna da sam na pravom putu, ali i oni žele da budu sigurni pre nego što mi daju dozvolu da počnem sa celim procesom. Dr. Zoran Rakić je vodeći stručnjak u ovoj oblasti, i godinama se bavi ovim problemima. Na kraju mi je dao odobrenje da počnem sa procesom, dok mi je endokrinolog dr. Svetlana Vujović odredila hormonsku terapiju.
Već nakon nekoliko nedelja počela sam da se osećam bolje, mnogo srećnije. Promene se ne dešavaju preko noći, i treba dosta vremena, ali sam počela da primećujem, i to što sam mogla da vidim mnogo mi se dopalo. Koža mi je postala nežna i svetla, dlake po telu su počele da nestaju, grudi da mi rastu. Sreći nema kraja...
Borba sa bradom na licu je bila pravi pakao, užasno žilava pojava koju je teško uništiti. Sledili su beskrajni sati užasnog bola trajne epilacije, ali nisam odustala. Čitav proces često traje po godinu dana ili više, i počela sam da vidim razliku. Kosa mi je porasla, i svakog dana sam bila iznenađena sopstvenim promenama. Često bih se gledala u ogledalu sa velikim zadovoljstvom, i nisam mogla da varujem da sam to ja. Počela sam da shvatam da ću zaista uspeti. Onda sam odlučila da je vreme da krenem „full time“, što znači biti i nastupati u javnosti kao osoba onog pola u koji se menjaš. Promene su bile tako velike da sam to morala da uradim, jer kao muško više nisam mogla da „prođem“.
To je jedan od najtežiš perioda za osobu koja menja pol. Svi su me videli kao ženu, ali ako sam morala da pokažem dokumenta, ona su govorila nešto drugo. Toliko sam se promenila pod uticajem hormona i svega ostalog, da niko više nije mogao da me prepozna gledajući u fotografiju na ličnoj karti. Često bi mi pitali da li sam greškom pokazala isprave svog supruga. Nakon toga bi sledila neprijatna objašnjenja, ali u tome je bilo i zadovoljstva jer mi je to govorilo da sam uspela. Vrlo brzo je prošlo godinu dana od kako sam počela sa hormonskom terapijom, i približavao se dan operacije. Odlučna sam i mirna, znam da sam donela ispravnu odluku.
Milice, probudi se!
Osećam jezivu hladnoću i užurbane pokrete oko sebe, osluškujući ošamućena glasove sestara iz nekog mračnog bezdana. Neko me šamara i viče: „Milice probudi se“! Borim se za udah kao beba koja počinje da diše po prvi put u svom životu. Ne mogu da govorim zbog tube koja je u mom dušniku bila skoro devet sati. Jezik mi je otvrdnuo, a usta su potpuno suva jer dugo nisa okusila ništa tečno. Šapatom tražim malo vode, a sestra mi kvasi usne; oh, kako je divna ta svežina...
Anesteziolog je pored mene, ona me je probudila u moj novi život. Kaže mi kako je operacija prošla vrlo uspešno i da su rezultati odlični. Nisam puno krvarila.
Ponovo sam se rodila!
Konačno sam kompletna, kakva sam i trebala da budem od rođenja. Konačno je svim tim konfuzijama došao kraj. Sada sam ono što sam oduvek osećala da jesam – žena! Više ne moram da se krijem, ne moram da glumim da sam ono što nisam i ne želim da budem.
Gledam kroz prozor sobe intenzivne nege ogoljene grane drveća naspram večernjeg neba, i srećna sam. Sestre su ljubazne, „lete“ oko mene kao laste, i verujte mi, te žene zaslužuju svaki dinar svoje plate. Plačem opet, ali od sreće, nastojim da me niko ne čuje, jer ko bi to razumeo... Srećna sam jer sam konačno izašla iz tamnice u kojoj sam bila od rođenja, ne videći bilo kakvu nadu da se stvari mogu promeniti. A onda su mi ruke profesora Perovića i njegovog asistenta dr. Radoša dale novi život. Oslobodile su me kao leptira iz čaure.
Posetite chat server našeg vebsajta, mesto za LGBTIQA razgovore
Plašim se, drhtim... Ali znam duboko u sebi da nikada neću odustati. Ne mogu da nastavim život po starom, i želim ovo da prođem. Želim da se konačno ponovo rodim u telu kakvo sam trebala da imam oduvek. Da izađem iz tamnice u kojoj sam od rođenja.
Tokom meseci koji su predhodili ovom trenutku dok stojim ispred vrata operacione sale, iznova i iznova sam razmišljala da želim da prođem kroz sve ovo i da neću pokleknuti. Čak i ako mi ovo bude poslednje jutro u životu. Znaću da sam pokušala, da sam dala sve od sebe da uspem. Sve što sam prošla do sada u životu vredno je ovoga što me čeka; majčinih očiju punih ljubavi koje su me godinama brižno pratile, svih ljudi koji su me ikada voleli, svake kapljice znoja, nadanja, napora, očaja...
Iz sale se čuje kratko i oštro, „uđite“! Sestra me uvodi, i kroz par sekindi već ležim gola na operacionom stolu bez želje da gledam oko sebe. Jedino što želim je da vidim profesora Perovića koji će voditi operaciju. Želim samo da vidim njegovo lice, da znam da je tu, i da zatvorim oči. U njega imam poverenja, on je prvi koji je počeo da radi ovakve operacije kod nas, a pored njega ovim se bavi još samo dr. Miroslav Đorđević sa dečije klinike.
Čujem Savin glas... Prilazi stolu i energično daje instrukcije asistentima. Zatvaram oči i znam da sam u sigurnim rukama. Molim anesteziologa da me što pre uspava, ne mogu više da izdržim. Nemam snage ni pesnicu da stegnem da bi mi dali anasteziju. Asistent mi sam savija šaku, osećam ubod igle, čekam... kako sekunde sporo prolaze sada... Anesteziolog me pita da li se nešto dešava? Rekoh, primećujem neke promene u svesti, nešto čudno...
Zatezanje čvora
Sve je počelo u vreme iz koga dopiru moja najranija sećanja. Živela sam sa roditeljima u jednoj sobi, i to je bio moj svet. Otkrivala sam ga, bio je tako velik i zanimljiv, i začinjen sa nekoliko igračaka. Otkrivala sam i sebe. Gledala svoje telo, ali sam odmah osetila da nešto nije u redu. Ništa mi nije bilo jasno, ali sam onda u jednom trenutku shvatila; kao bebu su me operisali, bila sam devojčica a oni su od mene napravili dečaka. Zašto su to uradili? Rekla sam majci, a ona me je ubeđivala da doktori to nisu uradili. Naravno da nisu, ali ja sam u to dugo verovala, kako bi inače od devojčice napravili dečaka...
Prolazilo je vreme, i odavno mi je postalo jasno da me svi smatraju muškarcem, i da očekuju da se tako ponašam. A meni dođe da svisnem od muke kada prolazim pored parfimerije ili vidim neki lep ženski komplet, tako bih volela da se doteram i da obučem nešto lepo i nežno, da pokažem svima ko sam i kako sebe osećam. Ali sam znala da ne smem.
Nije mi bilo jasno zašto sam ovakva, šta to sa mnom nije u redu? Nikada nisam želela da se igram sa drugim dečacima, nikada nisam razumela i volela fudbal... Želela sam da gajim cveće, da se bavim modom, umetnošću, a svi su govorili da to nije za mene. Nije bilo dana koji sam mogla da proživim na miru a da ne „udarim glavom u zidove sopstvene tamnice“.
Kada bih otišla na pijacu, izašla na ulicu, bilo gde, sasvim neočekivano bi se pojavila neka devojka koja bi me kao kroz neki san podsetila na nešto u meni. U grudima bi se nešto stegnulo, a neki čvor kojim sam bila vezana u ovom zatvoru bi me zaboleo. Zašto ja nisam kao ona? Zašto nemam takvu kosu, tako lepo lice bez dlaka, grudi... Zašto sam ovakva, dokle ovako?
Borac
Bila sam rešila da se borim, ne za sebe, već protiv sebe. Smatrala sam da je sve ovo što osećam nešto u glavi i da ću ja to izbrisati, pravaspitati se, zaboraviti, ugušiti... Ali nisam shvatala da nije moguće ugušiti sebe, da nije moguće ne biti to što jesi, nisam shvatala da je to mnogo dublje, da se to ne može promeniti kao što se ne može promeniti ni boja očiju. Uporna sam i i rešila sam da se borim, i nadala sam se da će vremenom to možda proći, možda ću i zaboraviti.
Bila sam u vezi sa jednom devojkom koja ništa nije znala o mojim osećanjima. Volela je moju nežnost i moj način razmišljanja, lepo smo se razumele i slagale. Nije ni čudo, imala je ženu pored sebe ali to nije shvatala, niti je mogla da je vidi ispod grubog oklopa. A ja sam se borila, potiskivala, osuđivala sopstvena osećanja koja su se stalno iznova vraćala. Videla sam da mi ne polazi za rukom da ih potisnem, neće da me napuste, neće da nestanu sama od sebe. Sve je postajalo gore i gore, i mnogo puta sam se pitala od čega sam ja to obolela, šta će biti sa mnom...
Jednog jutra mi je svega bilo dosta, i rešila sam da pronađem odgovor. Zašto sebe ne osećam kao muškarca, a imam muško telo? Zašto osećam nesklad kada se pogledam u ogledalo, zašto želim sebe da vidim kao devojku, zašto razmišljam kao žena, zašto imam ženska osećanja? Mora da bar neko na ovom svetu ima problem kao ja, mora da negde nešto piše o tome. Bol je nadjačao strah od osude, odbacivanja, i socijalnog uslovljavanja, i počela sam da tragam.
Odjednom su odgovori krenuli da izranjaju. Čitala sam priče drugih osoba koje se osećaju kao ja i bila sam zaprepašćena, kao da čitam o sopstvenim osećanjima, o sopstvenom životu. Shvatila sam konačno da nisam bolesna, da nemam tumor u mozgu koji lagano raste, već da sam transpolna osoba – imam telo jednog pola a mozak drugog, jednostavno rečeno. Ovo je bilo veliko olakšanje jer sam shvatila šta mi je, i zašto sam ovakva celog života. Shvatila sam i koje je rešenje problema – kompletna promena fizičkog pola. Većina stručnjaka su jasni u tome i slažu se u jednom, jedino rešenje je da se telo prilagodi mozgu. Svi drugi pokušaji „lečenja“ nisu davali rezultate, a godinama se pokušavalo mnogo toga. Počela sam da prihvatam sebe, počela sam da razumem. Počela sam da razmišljam da bih ja to mogla da uradim, da, da promenim pol. Srce bi počelo brže da kuca pri pomisli da bih mogla da se rešim ove bede, ali nisam shvatala do kraja koliko me posla čeka da ostvarim taj cilj. Znala sam da je teško, a kasnije sam shvatila koliko sam zaista veliki borac...
Do dna duše
Pokušavala sam da izvučem tu devojku napolje, to biće koje je bilo zakopano ispod muškog oklopa. Jednog popodneva kada sam bila sama kod kuće, obukla sam haljinu koju sam kupila pretvarajući se da je u pitanju poklon. U grudima sam počela da osećam neko neobično ispunjenje, počela sam da osećam sebe, onu pravu koja jesam. A zatim sam se pogledala u ogledalu, i ono što sam videla zabolelo me je do dna duše – ono što sam osećala iznutra, i ono što sam videla je bilo sasvim suprotno. Muško telo u ženskoj odeći.
Da li sam ja u stanju da se promenim toliko, da kada pogledam u ogledalo vidim žensko telo? Da li je tako nešto uopšte moguće? To je izgledalo tako nedostižno, neostvarivo. Obuhvatilo bi me je jezivo očajanje, tako duboko, kao da me je neko zarobio u ambisu stakleno glatkih ivica, dubokom kilometrima. Kako izaći iz ove tamnice?
Plakala sam celog dana, kidajući se iznutra. Shvatila sam da drugog rešenja nema, već jedino krenuti u transformaciju, u promenu pola, na taj potpuno neizvestan put, čak i po cenu života. Rešila sam da se borim, ako treba i do poslednjeg daha...
Da li sam to ja?
Sledila su višemesečna ispitivanja kod dva psihijatra. Ja sam bila sigurna da sam na pravom putu, ali i oni žele da budu sigurni pre nego što mi daju dozvolu da počnem sa celim procesom. Dr. Zoran Rakić je vodeći stručnjak u ovoj oblasti, i godinama se bavi ovim problemima. Na kraju mi je dao odobrenje da počnem sa procesom, dok mi je endokrinolog dr. Svetlana Vujović odredila hormonsku terapiju.
Već nakon nekoliko nedelja počela sam da se osećam bolje, mnogo srećnije. Promene se ne dešavaju preko noći, i treba dosta vremena, ali sam počela da primećujem, i to što sam mogla da vidim mnogo mi se dopalo. Koža mi je postala nežna i svetla, dlake po telu su počele da nestaju, grudi da mi rastu. Sreći nema kraja...
Borba sa bradom na licu je bila pravi pakao, užasno žilava pojava koju je teško uništiti. Sledili su beskrajni sati užasnog bola trajne epilacije, ali nisam odustala. Čitav proces često traje po godinu dana ili više, i počela sam da vidim razliku. Kosa mi je porasla, i svakog dana sam bila iznenađena sopstvenim promenama. Često bih se gledala u ogledalu sa velikim zadovoljstvom, i nisam mogla da varujem da sam to ja. Počela sam da shvatam da ću zaista uspeti. Onda sam odlučila da je vreme da krenem „full time“, što znači biti i nastupati u javnosti kao osoba onog pola u koji se menjaš. Promene su bile tako velike da sam to morala da uradim, jer kao muško više nisam mogla da „prođem“.
To je jedan od najtežiš perioda za osobu koja menja pol. Svi su me videli kao ženu, ali ako sam morala da pokažem dokumenta, ona su govorila nešto drugo. Toliko sam se promenila pod uticajem hormona i svega ostalog, da niko više nije mogao da me prepozna gledajući u fotografiju na ličnoj karti. Često bi mi pitali da li sam greškom pokazala isprave svog supruga. Nakon toga bi sledila neprijatna objašnjenja, ali u tome je bilo i zadovoljstva jer mi je to govorilo da sam uspela. Vrlo brzo je prošlo godinu dana od kako sam počela sa hormonskom terapijom, i približavao se dan operacije. Odlučna sam i mirna, znam da sam donela ispravnu odluku.
Milice, probudi se!
Osećam jezivu hladnoću i užurbane pokrete oko sebe, osluškujući ošamućena glasove sestara iz nekog mračnog bezdana. Neko me šamara i viče: „Milice probudi se“! Borim se za udah kao beba koja počinje da diše po prvi put u svom životu. Ne mogu da govorim zbog tube koja je u mom dušniku bila skoro devet sati. Jezik mi je otvrdnuo, a usta su potpuno suva jer dugo nisa okusila ništa tečno. Šapatom tražim malo vode, a sestra mi kvasi usne; oh, kako je divna ta svežina...
Anesteziolog je pored mene, ona me je probudila u moj novi život. Kaže mi kako je operacija prošla vrlo uspešno i da su rezultati odlični. Nisam puno krvarila.
Ponovo sam se rodila!
Konačno sam kompletna, kakva sam i trebala da budem od rođenja. Konačno je svim tim konfuzijama došao kraj. Sada sam ono što sam oduvek osećala da jesam – žena! Više ne moram da se krijem, ne moram da glumim da sam ono što nisam i ne želim da budem.
Gledam kroz prozor sobe intenzivne nege ogoljene grane drveća naspram večernjeg neba, i srećna sam. Sestre su ljubazne, „lete“ oko mene kao laste, i verujte mi, te žene zaslužuju svaki dinar svoje plate. Plačem opet, ali od sreće, nastojim da me niko ne čuje, jer ko bi to razumeo... Srećna sam jer sam konačno izašla iz tamnice u kojoj sam bila od rođenja, ne videći bilo kakvu nadu da se stvari mogu promeniti. A onda su mi ruke profesora Perovića i njegovog asistenta dr. Radoša dale novi život. Oslobodile su me kao leptira iz čaure.
* * *
Nikada se bolje nisam osećala u životu i bila srećnija. Potvrdilo se kao istinitio da je jedino pravo rešenje transpolnog problema kompletna transformacija. Proces koji nije lak, i zahteva puno upornosti, vere, hrabrosti, i novca. Mnogo puta sam bila očajna, ali nisam odustajala, borila sam se iako nisam znala da li ću uspeti. Bila sam spremna da idem do kraja, čak i po ceni života. Danas su rezultati moje transformacije prevazišli sva moja očekivanja. Stari prijatelji me više ne prepoznaju, novi ni ne pomišljaju da sam promenila pol. Postala sam kao osoba daleko sigurnija u sebe, opuštenija. Čak su nekim čudom nestali i fizioliški problemi za koje sam mislila da ću morati da ih trpim celog života, i sada zaista uživam u sebi. Porodica i prijatelji koje sam znala od ranije često me pitaju da li se kajem, ali im moj osmeh i sreća na licu bez i jedne reči pružaju odgovor.