Po pitanju istopolnih zajednica, Vatikan i Srpska pravoslavna crkva se u načelu slažu. Ali u odbrani od karaktera epohe, Vatikan reguliše religioznu i crkvenu materiju, a SPC sekularnu državu i društvo. U toj trci s vremenom Vatikan ima bolju poziciju jer su mu ambicije skromnije; SPC nepovoljniju jer su joj ambicije neuporedivo veće i idu ka moralnom utemeljenju pravoslavne države
Piše: Vesna Knežević
Sredinom marta je vatikanska Kongregacija za veru odlučila da Katolička crkva (i dalje) neće davati blagoslov istopolnim zajednicama. U isto vreme je Srpska pravoslavna crkva, kroz saopštenje Svetog arhijerejskog sinoda, poručila nacionalnom parlamentu da ne podržava nacrt Zakona o istopolnim zajednicama. Obe Crkve se pri tome pozivaju na iste teološke i doktrinarne pozicije - iako njihove polazne društvene tačke ne mogu biti drugačije.
Najpre o tome šta je Vatikan odlučio za i u ime pola miliona katoličkih sveštenika širom sveta, a šta SPC poručila Skupštini Republike Srbije od 250 poslanika.
Kongregacija za veru, najvažnije doktrinarno telo Rimske katoličke crkve, zabranila je sveštenicima u lokalnim crkvama da daju blagoslov istopolnim parovima. Stav je prenet kao „responsum ad dubium", što bi u slobodnom prevodu značilo odgovor na neku nesigurnost, nejasnoću, sumnju u ispravni postupak, koji se javljaju u svešteničkoj svakodnevici.
Na primer: Nekom parohijalnom svešteniku iz, recimo, austrijske dioceze (eparhije/episkopije) Gurk, dođe istopolni par i zatraži blagoslov, ali zajednički, u paru. Sve drugo je normativno neupitno: Ljudi su dragi, deluju iskreno zaljubljeno, prve komšije znaju da nisu promiskuitetni, uz to su pravi vernici, a ne samo zainteresovani za negovanje kulturne tradicije hrišćanstva.
Šta da radi mali parohijalni sveštenik u toj situaciji? Istina, svuda okolo raste društveno prihvatanje homo-braka, ali njegov šef nije Aleksandar Van der Belen, već papa Franja, koji polaže račune apostolu Petru, a Petar sve nosi na potpis Svetom trojstvu.
Da pita svog episkopa? Neposredno viši autoritet će u takvoj situaciji uvek odgovoriti odrečno, čak iako je za, jer ne želi odgovornost. Da pita austrijskog kardinala Šenborna? Kod njega sve može, ali lako je njemu, on uskoro odlazi u penziju. Da pita jezuitu Luisa Ladariju, vatikanskog prefekta za doktrinarna pitanja? Sigurno ne, Ladarija ne bi ni razgovarao sa njim.
Da nazove papu telefonom i da se požali kako ga prefekt Kongregacije za veru ignoriše...?
U takvim situacijama Vatikan izdaje responsum ad dubium, pojašnjenje neke kontroverzne konstelacije koja muči mnoge. U ovom slučaju, da saopšti kako nema promene u dogmi petog sakramenta: crkveni brak ostaje zajednica muškarca i žene, i šlus.
Iz dokumenta: „Crkva nije ovlašćena da blagosilja istopolne veze. Sveštenicima nije dozvoljeno da daju blagoslov istopolnim parovima koji traže neku vrstu religioznog priznanja za svoju vezu."
Osnovno za Vatikan ostaje razlika između osobe i zajednice. Osobe bilo koje seksualne orijentacije koje traže blagoslov crkve dobiće ga kao što su ga i do sada dobijale, ali samo kao pojedinci. Jer: „Milost koju Crkva daje, nije njena, već je u službi božjih planova. Veze, čak i duge, koje uključuju seksualnu praksu van braka, ne odgovaraju božjim planovima, bez obzira na to što i u njima postoje pozitivni elementi. Još jedan razlog za zabranu je opasnost da se blagoslov istopolnih veza pogrešno razume kao sakrament braka. Blagoslov gej-vernicima nije sporan, samo je nedopuštena bilo koja forma blagoslova koja budi predstavu da Crkva priznaje njihove veze."
SPC očekuje da od Zakona neće biti ništa
Sinod, u svetovnim terminima petočlana vlada Srpske pravoslavne crkve sa patrijarhom na čelu, uputio je krajem marta oštru, nedvosmisleno strogu poruku srpskom parlamentu, tražeći da ne prihvati Zakon o istospolnim zajednicama.
Koliko je saopštenje oštro i strogo jeste naravno pitanje interpretacije; po formalnoj analizi upotrebljenog jezika vrlo. Sinod na kraju ne iznosi nadu da će njegovi stavovi biti uvaženi, već to očekuje; s obzirom na visoki rang i uticaj institucije, to je naredba. Može biti i da je ta strogost samo ustupak vernicima koji od crkve očekuju principijelno „ne". Isto je tako moguće da članovi Sinoda znaju da sede na globalno neodbranjivim pozicijama i sada još samo deluju po savesti.
Ali ako je strogo odbijanje Zakona potpuno svesno i namerno, ono se zasniva na nekoliko problematičnih pretpostavki.
Prva problematična pretpostavka: predlog zakona je neprihvatljiv, „jer je u suprotnosti sa sveukupnim iskustvom i praksom Crkve na kojima je duhovno i moralno utemeljen naš srpski narod, kao i celokupna evropska civilizacija".
Zakon o istopolnim zajednicama se ne donosi za srpski narod, već za srpsku nacionalnu državu u kojoj žive Srbi, ali ne samo oni. „Srpski narod" ne postoji kao pravna kategorija, već samo kao deskriptivna, kulturna i religiozna činjenica.
Istina, u načelima nacionalnog ustava (član 1) kaže se da je Srbija „država srpskog naroda" ali se u istom dahu dodaje „i svih građana koji u njoj žive", dok se odmah (član 2) pojašnjava da „suverenost potiče od građana". Ako Srbi žele da imaju nacionalnu državu, a ne zbeg u povlačenju pred globalnim fenomenima, onda je to neposredna posledica.
Istina, i sa potpunim ličnim uverenjem: jedan stub na kome počiva „celokupna evropska civilizacija" je hrišćanstvo. Ali postoji još jedan stub koji je nosi, a to je grčka antička filosofija. Evropske kulture su i jedno i drugo. Srbi su evropski narod, pa tako i njihovo kulturno i identitetsko nasleđe počiva na oba stuba.
Dalje, kaže se u saopštenju Sinoda, nedopustivo je da se istopolne zajednice zakonski izjednačavaju sa brakom i porodicom, „jer se tako diskriminiše bračna zajednica, kao hrišćanska i zakonom zaštićena vrednost".
U tome da Nacrt pravno izjednačava istopolne zajednice sa brakom i porodicom, Sinod je u pravu: To je „zajednica porodičnog života (član 2 Nacrta), sklapa se kod matičara (član 10) „na svečan način u službenoj prostoriji" (član 14), partneri imaju sva sudska i upravna prava „kao i supružnici" (član 30), te su i u drugim pravima „izjednačeni sa bračnom zajednicom" (član 52).
Nije brak, ali je nešto kao brak, nema sumnje. Ali zašto on, u takvoj pravnoj analogiji, diskriminiše hetero-zajednice, koje niti su uvek sklopljene u crkvi, niti su uvek hrišćanske? O kriterijumima ćudoređa može se i mora razgovarati, svako vreme to iznova čini - ali u čemu je „diskriminacija"? Zašto zajednica „njih dve" u državnom pravu diskriminiše zajednicu „nas dvoje"?
Isto ili različito?
I Vatikan kad izriče zabranu, i Sinod SPC kad parlamentu piše poruku, deluju iz želje da zaustave proces, ne toliko sam događaj.
„Događaj" se već zbio kao svetski fenomen, a to je rastvaranje dva društvena standarda: binarnog koda muško-žensko, i braka kao isključive, jedino prihvaćene, zakonom regulisane zajednice muškarca i žene.
Taj karakter epohe je i prvi argument na koji se poziva resorno srpsko ministarstvo, obrazlažući da je pravno regulisanje istopolnih veza „jedna od najintenzivnijih pravnih promena današnjice, gledano u globalnim razmerama".
Događaj se zbio i nastavlja da se zbiva u stilu direktnog prenosa, još se jedino radi o tome gde će mu biti povučene jasne granice. Za Vatikan je granica crkveni blagoslov istopolnih parova - ako ona u tišini padne, sledeći bastion na koji će se jurišati je crkveni brak. Za SPC je granica državno zakonodavstvo, u njemu Crkva podiže barikade daleko pre nego što karakter epohe stigne i na njen prag.
Drugačije formulisano: u odbrani od karaktera epohe, Vatikan reguliše religioznu i crkvenu materiju; SPC sekularnu državu i društvo. U toj trci s vremenom Vatikan ima bolju poziciju jer su mu ambicije skromnije; SPC nepovoljniju jer su joj ambicije neuporedivo veće i idu ka moralnom utemeljenju pravoslavne države.
Asimetrija u nivoima intervencije bode oči: dok Katolička crkva brani sebe i ostatak svog prostora u društvu, SPC brani društvo sa kojim se identifikovala gotovo bez ostatka. „Svi Srbi sveta pripadaju SPC", izjavio je nedavno član Sinoda mitropolit Hrizostomos (2. februar 2021, Tanjug). Nije rekao „svi srpski vernici", već svi Srbi. Nije eksplicitno rekao da ne priznaje srpski ustav, prema kome su verske zajednice odvojene od države „i nijedna religija se ne može uspostaviti kao državna ili obavezna" (član 11 Ustava Srbije), ali je dao znak da su te odredbe prazne u njegovim očima.
Koji su zatečeni društveni momenti sa kojih Vatikan i SPC protestuju zbog dinamike u rastvaranju dva spomenuta standarda, binarnog polnog koda i hetero-braka?
Austrija: Istopolne zajednice mogu da se registruju kod notara od januara 2010, što bi odgovaralo statusu „nešto kao brak". Usvajanje dece partnera je dozvoljeno od 2013. Od 2016. lezbijski parovi imaju pravo na in vitro oplodnju. Od januara 2019 dozvoljeno je sklapanje brakova pred matičarem, dakle brak.
Nemačka: Homoseksualizam je dekriminalizovan 1969. Notarijelno registrovana istopolna zajednica je dopuštena već dvadeset godina. Deca partnera se mogu usvajati od 2005. Legalni brak i potpuno usvajanje su dopušteni od 2017.
Srbija: Godine 2009. donet je Zakon o zabrani diskriminizacije gej osoba. Registracija veze kod notara nije dozvoljena, ali se neka pitanja (nasleđivanje imovine) mogu rešavati administrativno. Ne kao između partnera, već kao da se imovina ostavlja rođaku, susedu ili prijatelju. Ustavom (član 62) je zagarantovano da je brak zajednica muškarca i žene, tako da su Zakonu iz 2009, kao i sada Nacrtu Zakona o istopolnim zajednicama, povučene jasne granice.
Zaključak: U Austriji i Nemačkoj su ispred istopolnih zajednica pale sve civilne prepreke, i sad se još samo radi o osvajanju Crkve. Neke protestantske crkve daju sakrament braka gej-parovima, ali to su minorni procenti, više kuriozitet nego stvarna regulacija. Katolička crkva je upravo rekla da joj ne pada na pamet da daje blagoslove, zato što bi to u sledećem koraku postalo „nešto kao crkveno venčanje".
Stav Vatikana je: ni koraka dalje za istopolne zajednice. Slikovito rečeno, državu ste dobili, crkvu vam ne damo!
U Srbiji međutim pred istopolnim zajednicama stoje civilne prepreke, koje je država sad spremna da nešto ublaži, ali Crkva očekuje da neće.
Da li je „neka vrsta" prava vrsta?
U Austriji i Nemačkoj se formira otpor Vatikanu, jedan unutar same Crkve, drugi u javnosti. Njihov spoj dovodi do nenamerno duhovitih medijskih debata tipa „Da li je Vatikan zaostao?", ili uredničkih komentara u stilu „Ko je papu ovlastio da govori u ime Crkve?" (Di Prese, tekst na naslovnici, 3. marta 2021).
Kardinal Šenborn, nadglasani član Kongregacije za veru (inače bivše Inkvizicije) u međuvremenu je dao tri velika intervjua u kojima kritikuje odluku Vatikana. „Crkva bi trebalo da više govori o ljubavi, a manje o seksu", smatra Šenborn.
Ali tek to komplikuje stvari za Crkvu, i katoličku i pravoslavnu, jer ako za njih postoji ljubav bez seksa, ne postoji seks bez božjeg plana prokreacije. Dogmatski ne postoji, molim bez primera o pedofiliji i homoseksualizmu u crkvenom miljeu. Ako bi hrišćanske crkve nagradile postojanje seksa bez potencijala prokreacije, razletele bi se na sto strana kao u Ničeovom aforizmu o smrti Boga (Vesela nauka, 125)!
Vrlo prominentno u austrijskoj javnosti nastupa inicijativa sveštenika koja je najavila da će oni davati blagoslove istopolnim parovima, kao što već jesu. Među njima je i Toni Faber, starešina bečke Katedrale Svetog Stefana.
Ali sigurnost s kojom nastupaju kritičari Vatikana, kao i samorazumljivost kojom mediji objavljuju brza ispitivanja javnog mnenja, varljiva su.
Spomenuta inicijativa ima oko 350 članova, što je samo nekih deset odsto austrijskih sveštenika. Za ozbiljnu crkvenu revoluciju malo. Na dve crkve, Elizabetinoj i Paulinskoj, obe u bečkoj opštini Viden, članovi Inicijative izvesili su LGBT zastave duginih boja. U manjim mestima takođe, često ne na samu crkvu, već na zgrade crkvene opštine i prateće objekte.
Veliki mediji to prate s ponosom „slobodarskih težnji", iako je pre reč o običnom prkosu. Prkos rađa bes, bes vraća prkos, pa protivnici skidaju te zastave preko noći. Jedan takav slučaj dobro pokazuje gde se austrijska Inicijativa sveštenika kreće kad na crkvene zvonike u inat Vatikanu kači LGBT zastave: na terenu političkog akcionizma.
Jednoj maloj austrijskoj parohiji je na Veliki petak vraćena uredno sklopljena LGBT zastava, sa propratnim pismom u kome se počinilac ironično izvinjava: „Roditelji su me uverili da se na politički akcionizam ne sme odgovarati jednako primitivnim akcionizmom."
Amoris laetitia
Glavna tema ovog teksta je pravo hrišćanskih crkava na normativne zahvate u odnosu na društvene promene. Gde crkve današnjice povlače granicu odbranjivog i neodbranjivog - na svom telu tako što reglementiraju život vernika, ili na telu čitavog društva tako što postavljaju pravila za državu?
Vatikan se odlučio za prvu varijantu. Vrlo racionalno, jer je sve druge bitke u evropskim i šire zapadnim društvima već izgubio. Granica na kojoj su podignute barikade poslednje doktrinarne bitke jeste stav da ne postoji „nešto kao crkveni brak" za istopolne parove.
Srpska pravoslavna crkva se odlučila za drugu varijantu, da čitavo društvo, religiozne i nereligiozne, veže moralnim imperativom suprotstavljenim karakteru epohe. Granica na kojoj su podignute barikade je stav da ne postoji „nešto kao brak"; brak uopšte. Tako široko tumačenje nije samo grubo i surovo prema ljudima koji žive u istopolnim zajednicama, već se na srednji rok može pokazati i neodbranjivim.
Ako bi se čitav ovaj tekst morao svesti na jednu rečenicu, ona glasi: Srbija je u moralnoj obavezi da otvori državne institucije porodičnog prava za gej-osobe, kako bi Crkva s više legitimiteta sačuvala samu sebe.