Piše Rut Džekobs
Godine 2014, Evropski parlament je izglasao neobavezujuću rezoluciju u korist tzv. švedskog modela (poznat i kao nordijski), pozivajući države članice da kriminalizuju kupovinu seksualnih usluga (prostitucije) i nudeći podršku žrtvama trgovine ljudima nakon izlaska iz situacije trgovine ljudima. Do danas, samo su četiri države članice od njih 28 usvojile ovaj model u potpunosti ili delimično.
Prenosimo tekst iz 2014, napisan nakon reakcija organizacija civilnog društva na izveštaj koji promoviše kriminalizaciju seks rada i uvođenje nordijskog modela. Geten je jedna od organizacija potpisnica apela (kroz organizaciju Transgeder Europe koja predstavlja 79 organizacija u 31 zemlji) da se izveštaj kojim se seks rad kriminalizuje odbaci.
Oko 560 nevladinih organizacija i organizacija civilnog društva, uz 86 akademika/kinja i istraživača/ica pozvalo je Evropski parlament da odbaci izveštaj koji promoviše kriminalizovanje kupovine seksualnih usluga koji je iznela članica Evropskog parlamenta iz Londona, Meri Hanibol, na plenarnom zasedanju parlamenta ove nedelje u Strazburu (kraj februara 2014). Međutim, iako je Evropski parlament glasao u korist ovog izveštaja, vršeći pritisak na države članice EU da preispitaju svoje zakone o prostituciji, one ne moraju da naprave istu grešku.
Ne iznenađuje to što je eksperiment propao. Otkako je ovaj zakon donesen 1999, švedska vlada nije uspela da dokaže da je zakon smanjio broj klijenata ili seks radnica/ka, niti da je zaustavio trgovinu ljudima. Sve što su uspeli da pokažu svojim naporima su (sporna) javna podrška ovom zakonu i veća opasnost za seks radnice/ke koje/i su na ulici. Uprkos neuspehu ovog zakona, vlada je odlučila da ignoriše dokaze i proglasi zakon uspešnim, nastavljajući da se zalaže da i druge zemlje usvoje sličan zakon. (“Švedski zakon koji kriminalizuje klijente: Jedan neuspeli eksperiment društvenog inženjeringa”, En Džordan, Program za trgovinu ljudima i prisilni rad, Centar za ljudska prava i humanitarno pravo)
Dakle, švedska vlada predstavlja svoju zabranu kupovine seksa, poznatu kao „švedski model“ ili ponekad „nordijski model“, iako nije usvojena od strane svih nordijskih zemalja kao uspeh. Međutim, istraživanja ne pokazuju da je ova zabrana uticala na smanjenje bavljenja seks radom. niti na trgovinu ljudima. Osim toga, izveštaj njihove policije pokazuje da je ova zabrana gurnula seks rad u zatvorene prostore, sa skoro tri puta više salona za tajlandsku masažu u Stokholmu i okolini na primer:
Godine 2009, Nacionalni istražni biro procenio je da postoji oko 90 salona za tajlandsku masažu u Stokholmu i okolini, od kojih je za većinu ocenjeno da nude seksualne usluge. Na prelazu 2011/2012. godine, broj salona za tajlandsku masažu u oblasti Stokholma procenjen je na oko 250, a širom države na oko 450. (Švedski nacionalni policijski odbor, Situacioni izveštaj 13 "Trgovina ljudima u seksualne i druge svrhe” za 2011. godinu)
Meri Hanibol, portparolka laburista u Odbora za prava žena i ravnopravnost polova u Evropskom parlamentu, koja je napisala izveštaj kojim preporučuje švedsku zabranu kupovine seksualnih usluga, kaže da je želela model koji će smanjiti prostituciju. Ona tvrdi da se potražnja u Švedskoj prepolovila. Međutim, to nije tačno:
Zakon je skoro u potpunosti sproveden protiv klijenata uličnih seks radnica/ka, ali vlada nema nikakvih dokaza o smanjenju broja klijenata od kada je zakon stupio na snagu. Oni ne znaju koliki je broj muškaraca bio u potrazi za seksualnim uslugama na ulicama pre ili posle usvajanja zakona. Ne znaju ni da li su muškarci s ulica prešli na zatvorene prostore i onlajn prostor ili van zemlje. Nisu prikupili te podatke, te ne mogu da dokažu ikakav uspeh u postizanju primarnog cilja ovog zakona. (“Švedski zakon koji kriminalizuje mušterije: Neuspeli eksperiment društvenog inženjeringa”, En Džordan, Program za trgovinu ljudima i prisilni rad, Centar za ljudska prava i humanitarno pravo)
U nedelju, 23. februara, sastala sam se sa Meri Hanibol na debati na televiziji BBC1 u emisiji The Big Questions, gde se vodila rasprava o tome da li bi plaćanje za seksualne usluge trebalo da bude stavljeno van zakona. Na osnovu nepreciznih podataka koje je navodila, jasno je da je dezinformisana - i da sama dezinformiše druge - o pravom ishodu švedskog modela.
Veoma je malo dokaza koji ukazuju na to da bilo koji krivični zakon koji se tiče seks rada zaustavlja potražnju za seksom, ili smanjuje broj seks radnica/ka. Umesto toga, svi oni stvaraju atmosferu straha i marginalizuju seks radnice/ke koji često moraju da rade na zabačenim i nesigurnim lokacijama, kako bi sprečili svoje i hapšenje svojih klijenata. Ovi zakoni mogu da umanje sposobnost seks radnica/ka da zajedno rade na identifikaciji potencijalno nasilnih klijenata, i sposobnost da od klijenata zahtevaju da koriste kondome. (UNAIDS za HIV i seks rad)
Kao neko ko je imao traumatično iskustvo s prostitucijom, moja priča je standardan primer koji se koristi da pokaže zašto je švedski model potreban. Ali, zapravo, moje traumatično iskustvo u seks radu, patnja zbog višestrukog silovanja i prebijanja svaki put kada sam radila sama, i to što sam postala zavisnica od heroina i kreka, najbolji su primer zašto nam je dekriminalizacija potrebna.
U Švedskoj ne postoji praksa smanjenja štete od upotrebe droge, jer se smatra da ona omogućava upotrebu droge. Dakle, kao bivša heroinska zavisnica, verovatno bih umrla od infekcije krvi, ili možda izgubila ruku ili nogu. Isto tako, ne postoji smanjenje štete za seks radnice/ke, jer se za pristup besplatnim kondomima pogrešno veruje da podstiče ljude da prodaju seksualne usluge. Dakle, ja sam bila u povećanom riziku od HIV-a i drugih seksualno prenosivih bolesti kad god nisam bila u mogućnosti da sama kupim kondome. Ovi problemi prvenstveno utiču na žene koje rade na ulicama, i najčešće se nalaze u situaciji siromaštva, a mnoge se bore i sa zavisnošću. Zabrana kupovine seksualnih usluga dovodi ove žene u još veću opasnost:
Pokazalo se da pristup kriminalizovanja klijenata loše utiče na seks radnice/ke. U Švedskoj, seks radnice/i koje/i nisu imale/i mogućnost da rade u zatvorenim prostorima, ostavljene su na ulici sa najopasnijim mušterijama, i bez mnogo izbora osim da ih prihvate. Tamo gde je seks rad kriminalizovan, seks radnice/i su izrazito izložene zlostavljanju i iznudi od strane policije, u zatvoru/pritvoru i na drugim mestima. (UNAIDS smernice za HIV i seks rad)
Švedski model namenjen je seks radnicama koje su majke, jer su suočene s opasnošću od gubljenja starateljstva nad decom, pošto se zbog bavljenja seks radom smatraju nepodobnim roditeljima. To se dogodilo Petit Džasmin, i starateljstvo nad njenom decom dodeljeno je njihovom ocu, čoveku za koga se znalo da je nasilan, i koji joj je pretio i proganjao je. Ona nije dobila nikakvu zaštitu od švedskih vlasti. Nakon toga je 2013. godine on i ubio.
Švedski model predstavlja socijalno čišćenje, a Švedska je već poznata po preduzimanju takvih mera. To se ne sme raditi u ovoj, niti u bilo kojoj drugoj zemlji.
Bez kriminalizacije kupovine seksualnih usluga, Ujedinjeno Kraljevestvo, i ostale zemlje, treba da rade na uspostavljanju sveobuhvatnih usluga koje bi zadovoljile potrebe žena, muškaraca, trans muškaraca i trans žena, i osoba koje se rodno ne određuju, a koje žele da prestanu da se bave seks radom. U Ujedinjenom Kraljevstvu 80.000 osoba bavi se prostitucijom, od kojih je većina u situaciji siromaštva, a 70% su samohrane majke. Neophodna je ogromna investicija vlade, a biće potrebno i mnogo vremena da se ove složene službe izgrade. Pored toga, ove službe neće funkcionisati, ako su na to primorane.
Mnoge žene koje se bave seks radom nemaju drugu opciju, te je neophodno izvršiti reformu našeg sistema beneficija i okončati siromaštvo, da nijedna žena ne bi morala da se bavi seks radom kako bi platila stanarinu, kako njena porodica ne bi ostala bez krova nad glavom, kako bi im obezbedila hranu ili zagrejala svoj dom. Kriminalizovanje njenih klijenata neće joj pomoći, samo će je dovesti u još veću opasnost.
Prioritet za policiju mora da bude izgradnja odnosa poverenja s osobama koji se bave seks radom, kao što je to slučaj u Mersisajdu, ali to je nemoguće kada su klijenti kriminalizovani po švedskom modelu. Mersisajd ima zapanjujuće visok procenat presuda za nasilne prestupnike koji ciljaju seks radnice/ke, što čitavo društvo čini bezbednijim. Njihov model zločina iz mržnje, koji podrazumeva blisku saradnju na projektima o seks radu koji nude usluge smanjenja štete, postiže sjajne rezultate u pružanju pomoći ženama koje više ne žele da se bave seks radom, ali „napuštanje“ ove situacije nije u njihovom fokusu.
Žene koje mogu da rade zajedno u dobro osvetljenim delovima ulica, i mali broj žena koje mogu da rade zajedno u zatvorenim prostorima treba dekriminalizovati, jer su kako istraživanje pokazuje, bez obzira na to da li rade na ulici ili ne, žene u većem riziku od silovanja i drugih oblika nasilja kada su same i izolovane. Dve žene koje su nedavno ubijene u Londonu radile su same: Marijana Popa koja je radila na ulici, i u delu grada poznatom po policijskoj represiji nad uličnim seks radnicama, i Marija Duk Tandžano koja je radila sama u stanu. Da je na snazi dekriminalizacija, možda bi još uvek bile žive, jer bi bile u mogućnosti da rade sa drugim ženama radi bezbednosti.
Dekriminalizacija takođe podrzumeva i da žrtve seksualne eksploatacije i trgovine ljudima ne treba da se plaše hapšenja i optužbi. Džes Ričardson, žrtva trgovine ljudima, nije iz ovog razloga smela da se obrati policiji, a jedna seks radnica joj je pomogla da pobegne. Ona je još jedna žena koja je bila žrtva trgovine ljudima, a koja se zalaže za dekriminalizaciju. Švedski model, prema izveštaju švedske policije, ne može da dokaže da je zahvaljujući njemu seksualna eksploatacija i trgovina ljudima smanjena:
Prema švedskom Nacionalnom policijskom odboru, teško je proceniti broj osoba koje su postale žrtve trgovine ljudima u Švedskoj tokom 2011. godine. Broj žrtava otkrivenih u Švedskoj umnogome zavisi od sredstava koje je policija koristila u otkrivanju ovog zločina i veština koje postoje unutar policijske organizacije. Nivo ovih inicijativa varira između policijskih vlasti, i razlikuje se iz godine u godinu. Takođe, nije moguće identifikovati (niti locirati) sve žrtve, uglavnom devojke i žene, koje su pomenute u prisluškivanim telefonskim razgovorima ili posmatrane tokom policijskog nadzora. (Švedski nacionalni policijski odbor, Situacioni izveštaj 13 “Trgovina ljudima u seksualne i druge svrhe” za 2011. godinu)
Seks radnice/i često mogu lako da identifikuju žrtve seksualne eksploatacije, i pomognu im, a od suštinskog značaja za obezbeđivanje i dalji razvoj tog pristupa su dobri odnosi između policije i seks radnica/ka.
Pridružujem se grupi od 560 nevladinih organizacija i organizacija civilnog društva, i 86 akademika/kinja i istraživača/ica koje se protive švedskom modelu, i pozivaju države članice EU da ne kriminalizuju kupovinu seksualnih usluga kada budu preispitivali svoje zakone o prostituciji.
Krajem 2013, u Londonu, našla sam se sa Dr Džej Levijem, koji je nekoliko godina sprovodio istraživanje u Švedskoj o ishodima kriminalizacije kupovine seksualnih usluga, kako bismo razgovarali o njegovim saznanjima.
Prevela i priredila: MJ