Kako sam neko ko obožava istoriju i bavi se njenim proučavanjem, naletela sam jednom na pismo Eme Goldman Magnusu Hiršfeldu iz 1923. godine, a koje je pravi dragulj.
Zarad konteksta, Ema Goldman (1869 – 1940) je naverovatnije najpoznajtija američka anarhistkinja. Takođe je bila i emigrantkinja jevrejskog porekla, feministkinja, neko ko se zalagao za kontolu rađanja, antiratna aktivistkinja, zalagala se i za ukidanje zatvora, podržavala je slobodnu ljubav, bila je sidikalna aktivistkinja, babica, ateistkinja, i odlična govornica i pisac. Doprinela je proširenju kritika kapitalizma i države kako bi se uzele u obzir različite vrste hijerarhija i eksploatacije, uključujući i međuljudske odnose. Bila je inspiracija mnogima, a moja je omiljena autorka.
Hiršfeld je osnivač Naučno humantiranog odbora, prve organizacije koja se zalagala za zakonska prava homoseksualaca i transvestita. Njemu se pripisuju termini transeksualno i transvestit, mada to nije tačno, iako je umnogome doprineo savremenim značenjima ovih reči. Njegova klinika, Institut za seksologiju, zapošljavala je samoodređene transeksualne osobe i transvestite, pre nego što su je nacisti spalili. Na ovoj klinici usavršavana je savremena hormonska terapija i izvedena je prva operacija prilagođavanja tela rodnom identitetu jednoj trans ženi.[1]
Ema je uvek podržavala prava gej osoba i smatrala je anarhizam saveznikom seksualnih manjina. U svojoj autobiografiji, seća se razgovora koje je vodila s raznim „seksualnim invertitima“ tokom svoje turneje 1914. godine. Invertit je viktorijanski termin za gej, biseks, trans osobe i transvestite i druge – koji su u ono vreme bili manje rigidno definisane kategorije, čak i u zapadnom svetu.
Njihove tužne priče izgledale su mi još strašnije nego što sam prvo i mogla da zamislim. Za mene, anarhizam nije bila puka teorija za daleku budućnost; to je življeni uticaj koji treba da nas oslobodi inhibicija, i unutrašnjih i spoljašnjih, kao i od destruktivnih prepreka koje razdvajaju ljude.
U ranim radovima, Hiršfeld je Emu zvao „američkom borkinjom za slobodu“, zbog njene podrške pravima seksualnih invertita. Tako da je jasno da su bili upoznati s radovima onog drugog.
Kao trans anarhistkinji, bilo mi je jako zanimljivo kada sam pronašla njihovu korespondenciju. Tu, ona počinje opisom svoje podrške borbi homoseksualaca za ljudska prava, kurziv iz originala:
Kao anarhistkinja, uvek sam bila na strani progonjenih. Čitav progon i zatvaranje Oskara Vajlda izgledao mi je kao čin okrutne nepravde i užasnog licemerja društva koje ga je osudilo.
Potom pominje da je čitala i Kraft-Ebinga i Havlok Elisa, viktorijanske seksologe koji su umnogome oblikovali moderne zapadne modele transeksualnosti. Međutim, ona ne samo da je bila svesna postojanja trans osoba, već ih je i lično podržavala:
Među mojim muškim i ženskim prijateljima, ima i onih koji su ili potpuno Uranijskog [2] ili biseksualnog [3] opredeljenja. Smatram da su ove osobe daleko iznad proseka po inteligenciji, sposobnostima, osećajnosti i ličnom šarmu. Duboko s njima saosećam, jer znam da su njihove patnje veće i složenije prirode nego one običnih ljudi.
Ona završava svoje pismo odličnom kritikom ranih dvadestovekovnih asimilacionista, što je bilo vrlo napredno za ono vreme. Govori o načinima na koje su neke gej osobe već prigrlile istorijske figure i retroaktivno ih označile modernim terminima kako bi zagovarale inkluziju, prihvatanje i toleranciju. Ema razume takvu vrstu reakcije, ali smatra da to nije prikladan odgovor na opresiju. To je podjednako relevantno i danas.
Međutim, imajući to u vidu, mislim da možemo da se složimo da su osobe koje je Ema poznavala kao Uranijance i biseksualne osobe, direktni kulturni predaci savremenih trans i queer osoba (barem ili posebno u zapadnom kontekstu). I posebno je jasna po pitanju solidarnosti:
Prava je tragedija da osobe drugačijeg polnog tipa moraju da žive u svetu koji pokazuje tako malo razumevanja za njih, ili su potpuno nezaintersovani za različite novoe i varijacije roda i njihovog velikog značaja u životu.
Ema je to razumela i znala 1923. godine. Razumela je da heteoseksizam i nadmoć cisrodnosti degradiraju značaj trans i queer života. I otvoreno je govorila da su naši životi bitni i validni. Pitanje je zašto deo feminističkog pokreta to još uvek ne može da shvati.
—
[1] U jednom svom radu bavila sam radom Instituta za seksologiju. Čini mi se da je interesantno da mnogi istorijski zapisi, uključujući i one feminističke i one koji dolaze iz trans krugova, prikazuju „medicinski model“ transeksualnosti kao nešto stvoreno od strane spoljnih psihijatrijsko-medicinskih institucija, potpuno uklanjajući agensnost i glasove samih trans osoba. A zapravo su rana istorija i tehnologija transeksualnosti (prema Institutu) bile proizvod stalne angažovanosti trans osoba i naučnika/stručnjaka, koji su često radili zajedno. To govorim bez namere da opovrgnem veoma stvarne i domintne cis-centrične medicinske ideologije onog vremena, uključujući i samog Hiršfelda. Ono što je takođe interesantno, daleko od toga da je u pitanju dekontekstualizovana medicinska ideologija razvedena od društvenih realnosti, Institut i njegovi članovi/ce bili su aktivno uključeni u pitanja zakonskih prava kao što je borba protiv kriminalizovanja seks radnica i anti-krosdresing zakona, kao i kampanje protiv nacizma i većih reakcionarnih sila.
[2] Termin „Uranian“ (eng) je adaptacija nemačkog termina Urning, neologizma koji se u ono vreme odnosio ili na „treći rod“ ili „osobu kojoj je po rođenju pripisan muški pol, a koja se izražava kao žena (i obratno).“
[3] Termin ‘biseksualna/an’, 1923. godine se nije odnosio samo na seksualnu orijentaciju – takođe se odnosio i rodni identitet – nešto slično današnjim terminima „rodno queer“, „nebinarno“ ili „osobe koje se rodno ne određuju“.
Prevela: MJ