Nakon 33 godine napokon muškarac - Geten

transguyDamir je visok oko 180 centimetara, nešto je nežnije muške grade, ali radi na svojim mišićima, mladolik je, zgodan, simpatičan i nadasve – konačno srećan. »To je to«, zaključuje. Sad je ono što je, kaže, oduvek trebalo da jeste.



Damir, nazvaćemo ga tako za potrebu ove priče, jer želi da ostane anoniman, ima 34 godine, iz Rijeke je, i do prošle godine je, ali samo fizički, bio žena. Od svoje druge, treće godine, dokle sežu njegova sećanja, a tada se zvao Mirna, znao da je dečak, kasnije muškarac, i ništa drugo nije dolazilo u obzir.

Oblacili su ga kao devojčicu jer je roditeljima i široj okolini i bio devojčica, a on je koliko god je to mogao, pokušavao da se i ponaša kao devojčica, da ne upada previše drugima u oči i da se pomiri sa onim što mu je priroda dala. Tek je sa trideset godina Mirna kazala roditeljima i ostalima u bližoj okolini da je muškarac, a onda, zahvaljujući njihovim pozitivnim reakcijama, dobila vetar u leđa i krenula dalje u nameri da i fizički postane muškarac.

Prošle godine je otišla u Beograd gde su joj operacijom uklonili ženske unutrašnje i vanjski polni organ, i zamenili ih muškim obeležjima. Uklonjene su i grudi koje su se ionako tri godine pre zahvaljujući testosteronskoj terapiji smanjile, a uz svakodnevne injekcije testosterona, Damir je danas Damir u svakom pogledu.

Transeksualnost nema genetskih predispozicija, to nije orijentacija – transeksualnost je nešto sa čim se čovek rađa i duboko je nesrećan ako okolina ne prihvata njegovu nameru da se i fizički uskladi s onim što zapravo jeste. Kako to opisuje sam Damir, ljudi se rađaju slepi i nemi, pa se tako rađaju i s mozgom jednog pola u telu drugog. Nekome sa strane to je teško da shvati, ali on je bio žena samo po genitalijama koje mu – nisu pripadale.

»Ne želim otkriti svoj identitet samo zato što ne želim da moja porodica, koja je dobro prihvatila ono što jesam, ima problema s okolinom. No želim o tome govoriti jer je moja dužnost da utičem na to da ljudi promene mišljenje, da se s transeksualnih osoba skine stigma i da se shvati da smo mi normalni ljudi kod kojih je priroda pogrešila«, priča nam Damir.

Srušiti barikade u javnosti

Transeksualne osobe, pojašnjavaju stručnjaci, od ranog detinjstva osećaju da su rođene u pogrešnom telu, i čak i ako su u životu funkcionalne i integrisane u društvo, one su duboko nesrećne i tako zarobljene pate. Kod pravih transeksualnih osoba, kažu doktori, ne može se govoriti o psihički labilnim osobama, ali je zato vrlo važno pre promene pola, odnosno tokom terapije, nedvosmisleno utvrditi je li transeksualnost simpotom nekog psihičkog oboljenja ili jednostavno život u tuđem telu. Medicina može osobu pretvoriti u ono što ona zapravo jeste, ali ne može, nažalost, srušiti barikade koje u javnosti prema ovom problemu postoje. U razvijenim evropskim državama, deci za koju se ustanovi da su transeksualna, već pre puberteta počinju da daju hormonske terapije kako im se u pubertetu ne bi razvila pogrešna polna obeležja.


Bez problema promenio podatke

Damir je bez problema, kako kaže, uspeo promeniti svoje žensko ime u sadašnje, a u dokumentima je s otpusnim pismom iz Beograda, u kom stoji da je promenio pol, pol promenio i na papirima.

»Mogu samo da pohvalim Ured državne uprave u Rijeci, gospode u MUP-u, banci, svuda kuda sam morao otići radi promene podataka. Svi su bili izrazito ljubazni. Rijeka, čini mi se, nema problema s predrasudama, ovo je sredina u kojoj, čini mi se, čovek neće biti obeležen. Zato i dalje živim u ovom gradu«, zaključuje Damir, koji se nakon završenog fakulteta zaposlio u porodičnoj firmi. Jedini problem koji ostaje jeste, kaže, njegova fakultetska diploma, na kojoj ne može, iz njemu nepoznatih razloga, menjati podatke.

U najboljim godinama za muškarca

»Ja znam šta su PMS i ženski problemi, a svakako znam i šta muči muškarce! Naprosto, imao sam privilegiju da budem i žena i muškarac«, šali se Damir. Na pitanje ima li u planu jednog dana zasnovati porodicu odgovara kako, bude li želeo decu, ima za to na raspolaganju načine dostupne i drugim očevima koji ne mogu biti biološki roditelji. »Tek sam sad, međutim, počeo da živim, i mislim da za očinstvo i brak imam vremena. Na kraju krajeva, da sam i dalje žena, biološki bi mi sat već sada, kao mojim prijateljicama, otkucavao, dok ovako tek ulazim u svoje najbolje godine!«, zaključuje Damir.

Svestan okoline i razlike u polu, kaže, znao je da nije devojčica. Kad bi mu mama obukla haljinicu, znao je da mama u nečemu greši, ali se, posebno kasnije, prilagođavao onome što je trebalo da bude. Nije se, doduše, nikad šminkao, niti je nosio visoke potpetice, ali se trudio da govori u ženskom rodu. Nije, međutim, imao snage naglas da kaže ko je on zapravo.

»Otkad sam znao za sebe, znao sam i to da mi žensko telo nije pripadalo. Želeo sam muške igračke, ali je i moja motorika bila muška, baš kao i snaga. Na fizičkom u školi nisam bacao loptu kao devojka, svi su se čudili i tome kako dobro bacam kamenčiće u more. Kad bi se devojčice 'sjatile' nad nekom malom bebom, ja nisam imao tu potrebu, reagovao sam i na to totalno – muški. Nikad se nisam osećao kao devojčica, ali sam se tome prilagođavao koliko sam mogao, pa nisam, recimo, ljudima na ono klasično pitanje šta želim biti kad odrastem, odgovarao da želim biti James Bond već – učiteljica. Njima je to bilo OK, a i meni je, barem sam tada tako mislio, bilo lakše prolaziti kroz život na taj način«, priča Damir. Nikad mu se niko nije rugao, samo bi ga ponekad prodavačica u prodavnici pitala šta je, devojčica ili dečak.

Podrška porodice

»Ja sam bio, recimo, sportski tip devojčice. Mislim da je ženama koje žele da postanu muškarci lakše nego muškarcima koji se osećaju kao žene, i žele da izgledaju - vrlo ženski. U mom slučaju bilo je, sportskim oblačenjem i ponašanjem, lakše prikriti pravo stanje stvari«, napominje Damir koji je s osam godina naleteo na temu u časopisu posvećenu transeksualnim osobama. Tada je spoznao da nije sam na svetu, i da nije vanzemaljac.

»I dalje sam bio nesrećan, i još sam godinama, naravno, govorio o sebi u ženskom rodu, tešeći se da ću nekako pregurati svoju nevolju. Nisam se plašio onoga što sam bio, ili trebalo da sam, već toga kako će reagovati okolina ako sazna šta sam. Tada mi se činilo da je lakše nestati s lica zemlje nego reći svojima istinu«, iskren je Damir koji napominje kako transeksualne osobe koje konačno počnu odlaziti kod psihoterapeuta, tamo dolaze u visokom stepenu patnje.

»Do pre 50-tak godina, pročitao sam taj podatak, 90 posto transeksualnih osoba je dizalo ruku na sebe. A ja sam, s punih 30 godina, zaključio kako ću to učiniti i ja ne krenem li korak napred. Krenuo sam na terapiju i smogao snage reći svojima da sam – muškarac. Želeo sam živeti svoj život, želeo sam ostariti onakav kakav stvarno jesam«, priča Damir. Porodica je, napominje, začudujuće pozitivno reagovala i bila mu je velika podrška u onome što je dalje prolazio, a sestra ga je čak i pitala zbog čega je toliko dugo skrivao svoj pravi identitet! Miran i ćutljiv otac, nakon što je Damir objavio i da odlazi na operaciju u Beograd, uplašio se samo operacije, kao što se svaki roditelj boji kad mu dete ide »pod nož«.

Operacija trajala šest sati

Kako u Hrvatskoj doktori, kaže Damir, uopšte nemaju pristup ovoj problematici, odnosno ne žele ga imati, odlučio se prvo na hormonalnu terapiju u Ljubljani, zahvaljujući kojoj se njegova prava priroda, tri godine pre same operacije, počela postepeno i fizički nazirati. Konačan je cilj bila, međutim, operacija, koju je odlučio da uradi u Beogradu, gde postoji odličan lekarski tim specijalizovan za ovakve zahvate. Tamošnji lekarski tim, kaže Damir, ne pretvara ženu u muškarca i obrnuto, već smatra da samo ispravlja grešku prirode. Operacija je trajala šest sati, pri čemu su Damirova i gornja i donja ženska polna obeležja promenjena odjednom. Izvađeni su mu materica i jajnici, uklonjene grudi, konstruiran muški polni organ.

»Nakon operacije za mene se ništa nije drastično promenilo jer sam ja od tog trena zaista bio ja, ono što sam bio od prvog dana života. Normalna sam i srećna osoba, konačno zadovoljna i u svom telu«, zaključuje Damir. Raniji psihološki testovi pokazali su, zanimljivo, da je i konzervativan, ali kako on to jednostavno objašnjava, ne znači da su transeksualne osobe, homoseksualne osobe ili bilo ko drugi za kim se okrećemo, liberalni, preliberalni – to su normalni ljudi kod kojih se priroda zabunila. »Ja sam oduvek muškarac, i to prilicno konzervativan muškarac, a pol sam promenio ne zato što sam liberalan, vec zato što sam to, radi sebe, morao učiniti«, napominje. Ko to može shvatiti, shvatiće, ko ne može, Damir mu, kako kaže, ne zamera. Ali i poručuje: »Primetite li da vaše dete nije ono što bi 'trebalo' biti, nemojte ga svojim nerazumevanjem terati u još veću patnju, ne nanosite mu još veću bol. Dvadeset i prvi je vek, u kom svako zaslužuje svoje mesto pod suncem«.

Izvor: Labris

Posetite chat server našeg vebsajta, mesto za LGBTIQA razgovore