Izazov: Promena pola - Geten

lavirintZovem se Marija, imam 38 godina, radim u jednoj medijskoj kući, već duži niz godina. Odrasla sam i živim u Beogradu. I jedino što je kod mene specifično za razliku od svih ostalih žena je to što sam ja za svoje parče neba morala da se borim od svojih malih nogu.

Kada/ kako ste prvi put shvatili da želite da promenite pol?

Pre svega hoću da objasnim da nije reč o želji, jer želja je nešto što se može kontrolisati. Možemo da želimo čokoladu, ili sok... Ovde je reč o nečemu drugom, reč o nemogućnosti normalnog disanja. Nešto kao žeđ, glad, pa sigurno i jače od toga. To su neki primarni osećaji u našem mozgu koji su daleko od svesnog.

Kao drugo, termin „promena pola“ nije adekvatan, ali je u Srbiji nekako postao prihvaćen, realno nije tačan. Zašto? Zato što nikada nigde ni jedan muškarac nije postao žena, ni jedna žena nije postala muškarac.To jednostavno nije moguće, pre svega zbog same različitosti u mozgu. Ja sam rodjena kao žena sa teškim fizičkim defektom, takvim da su na rodjenju pretpostavili da sam muško.

Prvi put sam osetila da nešto nije u redu, sa četiri godine. U stvari nisam shvatala šta nije u redu, ali sam videla da se nešto pogrešno dešava.

Svakako tada nisam ni znala da postoji i koliko je problem, i nisam bila ni blizu rešavanja.

Da li ste imali problema zbog polnog identiteta u detinjstvu i pubertetu i kako ste se borili sa njima?

Ljudi ne mogu ni da zamisle koliko je to stres i muka za jedno dete tokom odrastanja. Ja sam sve vreme osnovne i srednje škole pomišljala svašta, od toga da sam skroz luda, pa do toga da me spopao duh neke žene i slično. Užasno je teško izaći na kraj sa osećajima kad vam svi govore da ste muško, a priroda, vaš mozak kaže da to nije tako. To su sukobi svetova... a priroda uvek, pobedi.

Kada sam krenula u osnovnu školu, tada sam doživela prvi šok, i to vrlo brutalan. Tu su počele te prve podele na dečake i devojčice u raznoraznim aktivnostima i ja sam shvatila da ako krenem tamo gde treba da krenem, da će da me tretiraju kao ludaču, što se i dešavalo u par navrata, te sam počela da se povlačim u sebe i krijem svoje pravo ja, i predstavljala se kao neka imaginarna osoba.

Tako sam naučila da živim, završila školu, fakultet, diplomirala, zaposlila se, zaljubila se, stupila u brak... dobili dete. Sve što se „očekivalo“ od mene.. I onda se desila katastrofa.

Kako/ kada ste se odlučili na operaciju i šta je ona podrazumevala?

Operacija je jadan mali deo terapijskog lečenja, ali svakako veoma važan. Odluka je došla u trenutku kad sam pokušala da izvršim samoubistvo. Tad sam se i obratila lekarima za pomoć... Dijagnoza je bila kontatovana odmah i odmah sam krenula sa terapijom. Lekar me je samo pitao zašto nisam došla ranije, a ja sam pametno odgovorila da sam mislila da mogu sa svim tim da se nosim. Odgovor je glasio „niko nije u stanju da se bori protiv sebe i svoje prirode“

Posle godinu dana početne hormonske terapije, kada se telo po prilično promenilo i pripemilo za operativni zahvat, javila sam se dr Miroslavu Djordjeviću da se dogovorimo, i da me uputi u mogućnosti rekonstruktivne hirurgije. To su veoma teške operacije, traju po deset i više sati, i kao što sam rekla... nije stvar želje i odluke, već borbe za život. Kao i bilo koje drugo lečenje, operativni akt kojim se spašava život pacijenta..

Da li ste imali podršku okruženja (porodice, partnera) za takvu odluku?

Podrška je vrlo individualna stvar. Znate tih prvih godinu dana hormonske terapije su vrlo burni, što se tiče mentalnih promena.. Veliko brzinom prodjete kroz klimaks, menopauzu, i šta sve već ne, da bi došli do svog balansa. I naravno to se svakako projektuje na ponašanje, tako da je okruženju jako teško da prati osobu koja kroz sve ovo prolazi. To mogu samo jako bliske osobe sa puno ljubavi.

Negde naidjete na podršku, negde ne, ali to je tako po mnogobrojnim pitanjima i dešavanjima u životu pa i u ovom. Istina je da sredina nije dovoljno edukovana što se tiče ovog teškog medicinskog problema, ali mi se čini da se poslednjih godina to menja.

Najviše mi je značila podrška moje supruge. Ona je bila uz mene sve vreme, i njena ljubav i požrtvovanost su mi bili snaga, onda kada je iste ponestajalo. Nas dve smo i dalje u braku, i imamo predivno dete koje jeste plod naše ljubavi. Ljubav je uvek iznad svega, iznad pola, roda, ljubav je ono što pokreće svet.

Ovde hoću samo da podvučem da seksualna orijentacija nema veze sa problemom transeksualnosti, tako da osobe koje se leče mogu biti heteroseksualno ili homoseksualno rodjene.

Kako se sada osećate, čime se bavite, da li ste zadovoljniji životom posle operacije?

Predivno! Osećam se zdravo i neverovatno je koliko je jak taj osećaj da prvi put u stvari živim. Kao da me je neko izvukao iz zakovanog sanduka. Sve je novo i sve je drugačije. Svašta se nešto promenilo. Kao da je svet od jednom postao u boji, a sve vreme je bio u crno-beloj tehnici. Istina je.. boje su mi drugačije. Crvena je nekako jača, zelena je divnija, žuta je lepša... Ukus hrane nije isti.. so, šećer.. sve ima neku posebnost sada. Mozak mi po prvi put „pliva“ u biohemiji koja mu je i bila predodredjena, i polako se dovodi u prirodni balans.. i samim tim ja se osećam sve femonemalnije i fenomenalnije.

Ova hormonska terapija uvodi telo u stanje puberteta, samo naravno drugog po redu, i ovaj put pravog, a znate svi šta to podrazumeva i vuče sa sobom, kakve fizičke promene, kakve mentalne promene... samo sada iz ipak jednog zrelijeg ugla. Kad prodje period puberteta (4-5 godina), nastavlja se sa terapijom do kraja.. u stvari ta terapija nas i održava u životu. Ne bih da vučem paralelu sa dijabetesom, ali je slično teško.

Koliko često se sastajete sa ljudima koji su imali slična iskustva i zbog čega vam je povezivanje sa grupom važno?

U Beogradu već više godina radi grupa za pomoć i samo pomoć osobama sa ovim sindromom. U početku nas je bilo nekolicia, da bi danas, sastanci bili veoma burni, sa puno ljudi koji dolaze iz različitih krajeva Srbije. Dogovaramo se, pomažemo, smišljamo rešenja, objašnjavamo kako i šta se može učiniti. Druženje je veoma važno, jer pre svega shvatite da niste sami u svemiru sa svojim problemom.

Naša država je jedna od retkih gde socijalno ne pokriva troškove lečenja Harry Benjaminovog Sindroma, a broj dece koja se rode sa ovim teškim problemom, procentualno je takav, da bi to bila kap u moru za bilo koji fond koji bi tako nešto pomogao.

Na kraju hoću da poručim roditeljima koji imaju decu koja su rodno različita, dakle vide da pate od rodne disforije, a to se verujte mi vidi jako rano, da vole svoju decu, da im pruže maksimum ljubavi, da ih ne odbacuju od sebe... jer neka se deca rode heteroseksuana, neka homoseksuana, a neka od njih budu i transeksualna. Priroda nas stvara takvima... a nije na nama da pitamo zašto, već da volimo svoje dete više nego što sebe volimo.

Izvor: Magazin Ekonomist

Posetite chat server našeg vebsajta, mesto za LGBTIQA razgovore