Prenosimo intervju sa Suzan Strajker koji je objavljen 2015. godine na portalu VoxFeminae nakon konferencije Dijalog o transrodnosti – Trans kao političko i zdravstveno pitanje u Sarajevu.

Također, mislim da je i internet izrazito bitan faktor. Zahvaljujući internetu, naviknulie smo se na ideju da nečiji identitet ne mora nužno biti povezan s tijelom te osobe. Uvijek postoji neko tijelo, odnos između tijela i osobnosti, kao u online gaming zajednicama. Nije važno jeste li u stvarnom životu muškarac ili žena, ali ovdje možete biti npr. žena-zmaj. I mladi su ljudi danas naviknuti na to, shvaćaju da se nečiji identitet može razlikovati od samoga tijela.

*Prvo pitanje koje vam želim postaviti odnosi se na transrodne studije koje ste pokrenuli. Možete li objasniti kako su nastali i koji su dijelovi nastavnog programa?

To se dogodilo dosta neočekivano i radi se o višeslojnom procesu. Najprije je Sveučilište u Arizoni podržalo nastanak novog akademskog časopisa koji objavljuje Duke University Press. Riječ je o časopisu TSQ (Transgender Studies Quarterly) koji je imao važnu ulogu u nastanku i razvoju područja jer je otvorio prostor za objavljivanje znanstvenih radova. Takav je prostor potreban da ne bismo u znanstvenim časopisima uvijek nanovo trebali objašnjavati, primjerice, što točno znači pojam transrodnosti.

Drugi korak bila je mogućnost zapošljavanja predavača/ica. Omogućeno mi je da zaposlim četiri asistenta/ice za transrodne studije. Za sada smo zaposlili tri osobe, a četvrtu ćemo tražiti iduće godine.

Zaposlili smo medicinskog antropologa s Berkeleya, Erica Plemonsa, koji se bavi operacijama feminizacije lica. Kirurška se praksa počela prebacivati s genitalija na vanjski izgled i to je jedan posve drugačiji način razmišljanja o tome tko je muškarac, a tko žena; njihova lica sada postaju mnogo važnija od genitalija i društvene interakcije.

Zaposlili smo još jednu transrodnu osobu, Maxa Strassfelda, koji se zapravo bavi proučavanjem religije, a primarno područje interesa su mu stari židovski rabinski tekstovi nastali prije 2.000 godina u Jeruzalemu. To su nevjerojatni tekstovi koji govore o tome tko se može smatrati muškarcem i tko kao takav može stupiti u brak s kime.

Još nemamo potpuno razrađen nastavni program, potrebna je dodatna suradnja s fakultetom da bismo mogli zaposliti predavače/ice, potrebno je razmisliti kako bi izgledao program: u kolikoj bi mjeri bio orijentiran na psihologiju, socijalni rad, javno zdravstvo, a koliko na povijest i kritičku teoriju itd. Potrebno je također odlučiti hoće li program biti rezidencijalan, online ili hibridan. U mojim najvećim snovima, taj program ne bi bio samo za studente/ice iz SAD-a, već bi bio globalni program u sklopu kojeg bi se mnogi kolegiji mogli pohađati online.

Možda bi bilo potrebno doći u SAD neko vrijeme na predavanja, možda bi program u potpunosti bio oniline, ali cilj je da se ljudima koji se bave trans* pitanjima diljem svijeta omogući potvrda kojom bi dokazali da su stručnjaci/kinje u tom području.

Mislim da bi to zaista pomoglo u mijenjanju uvjeta za trans* osobe diljem svijeta, jer bi ih učinilo drugačijim stručnjacima/kinjama za vlastiti život. To je, dakle, ono što trenutno pokušavam napraviti. Daleko sam došla, ali postoji još mnogo toga što moram napraviti.

*Proučavali ste povijest transrodnosti, o tome ste napisali knjigu i snimili film. Jeste li možda primijetili da se u posljednje desetljeće i pol stvari ubrzavaju kada su u pitanju prava trans* osoba, da se mijenjaju rasprave o binarnim rodnim normama i performativnosti? Zašto mislite da do toga dolazi?

Mislim da je to dosta kompleksno pitanje. Spomenuli ste knjigu i film. Film će ostati onakav kakav jest. On govori o događaju koji se dogodio 1966. Moje viđenje tog događaja vjerojatno se neće puno promijeniti u bliskoj budućnosti. Neću se vraćati na film i dorađivati ga ako naučim nešto novo.

Što se tiče moje knjige o povijesti transrodnosti, mislim da sada znam mnogo više. Knjiga je objavljena 2008., a napisala sam je 2007., dakle, prije osam godina. U međuvremenu se dosta toga dogodilo, ne samo novi događaji koji su postali dijelom transrodne povijesti, već je došlo i do novih spoznaja o njezinoj prošlosti.

Knjiga je napisana kao povijest društveno-političkih pokreta u SAD-u, što mi je i bila jedina namjera. S obzirom na to da nisam upoznata s trans* pitanjima u svakoj zemlji na svijetu, htjela sam pisati samo o SAD-u. Izdavač je taj koji je odlučio knjigu nazvati Transgender History. Sada znam mnogo više o povijesti transrodnosti i u drugim zemljama i mislim da bi se događanja u SAD-u trebala staviti u kontekst svjetske povijesti. Sada zapravo razmišljam o tome da knjigu revidiram i nadopunim.

Zašto se danas toliko govori o trans pitanjima? Zašto se stvari toliko brzo mijenjaju? Ne mislim da postoji samo jedan razlog o čemu sam već i pisala.

Zanimljivo je da ideja rodne binarnosti i sustava spol/rod učvrsnuta kao koncept u ranim danima Hladnog rata, kada je postojala opreka između Istoka i Zapada, pa je tako i cijeli način razmišljanja bio binaran. Godina kada se raspao Sovjetski Savez je godina je kada je nastala transrodnost kao pojam. Postaje politički neophodno razmišljati o globalnim sustavima koji imaju pozicije na različitim krajevima, ali nisu binarni. Transrodnost tako postaje rodnost za neoliberalni globalni kapitalistički svijet.

Postoji povezanost između načina na koji razmišljamo o utjelovljenjima spola i roda i većih geopolitičkih okvira. To je djelomično razlog zbog kojeg rod vidim kao mehanizam organizacije, konceptualizacije i upravljanja životima određenih pojedinaca, dakle, radi se o načinu na koji država održava stanovništvo na određenom teritoriju i upravlja njihovim životima za svoje vlastite potrebe.

Ideja da postoji jedan rod, jedan rodni sustav, jedno globalno razumijevanje pojma maskuliniteta, feminiteta i transrodnosti nije moguća. Svaka država upravlja svojim stanovništvom na jedinstven i specifičan način, a transrodnost ima različito značenje u svakom pojedinom kontekstu.

Transrodnost predstavlja zanimljive birokratske izazove načinima na koje su države tijekom povijesti upravljale stanovništvom. Mislim da na prostorima na kojima je ona prihvaćena svjedočimo svojevrsnom dualističkom sustavu: na jednoj je razini spol, reprodukcijski kapacitet – imate li muške ili ženske spolne organe, nešto poput državne kontrole reproduktivne seksualnosti.

No, možete i sami/e stvoriti novu razinu informacija, na primjer – znamo koje spolne organe imate, ali želite li da vas oslovljavamo muškim ili ženskim imenom, nije problem; ne želite imati grudi, u redu je, ne želite dlake na licu, svejedno nam je, želite imati grudi, samo naprijed. Možete promijeniti oznake na jednoj razini, a da ne izgubite kontrolu na drugoj. Zbog toga mislim da je transrodnost zanimljiva za razvoj novih tehnika upravljanja u uvjetima neoliberalizma, nešto poput tijela za razdoblje fleksibilne akumulacije.

To je promjenjivo tijelo, može biti uključeno ili isključeno, može biti ovdje ili ondje, može se premještati kako god proizvodnja to zahtjeva. Mislim da je to razlog zbog kojeg je transrodnost postala vidljivija.

Također, mislim da je i internet izrazito bitan faktor. Zahvaljujući internetu, naviknulie smo se na ideju da nečiji identitet ne mora nužno biti povezan s tijelom te osobe. Uvijek postoji neko tijelo, odnos između tijela i osobnosti, kao u online gaming zajednicama. Nije važno jeste li u stvarnom životu muškarac ili žena, ali ovdje možete biti npr. žena-zmaj. I mladi su ljudi danas naviknuti na to, shvaćaju da se nečiji identitet može razlikovati od samoga tijela.

Ako odvojite reproduktivnost od seksualnosti, roda i identiteta, onda tijelo postaje samo stil. Postaje samo estetika. U svijetu u kojem tijela postaju biotehnički manipulirana i u kojem reprodukcija postaje sve više tehnički unaprijeđena na načine kojima se briše binarnost, možete biti osoba kakva god želite. Tijelo, ponavljam, postaje samo stil.

Veliki broj društvenih institucija, diskursa, načina razmišljanja, religijskih dogmi u ovom trenutku nije sposobno objasniti što se danas događa s našim tijelima na ovoj planeti. Zbog toga dolazi do borbe; ljudi su potaknuti svojim vlastitim potrebama da se izraze na nove načine i da se suprotstavljaju zakonima, praksama i vjerovanjima starima do tisuću godina.

*Mislite li da je to samo stvar evolucije?

Evolucija zvuči progresivnije, planirano, poput teleologije, kao da postoji neki krajnji cilj. Ja ne vjerujem nužno da će se situacija poboljšati, situacija se samo mijenja i javljaju se nove mogućnosti. Ne znate hoće li se te mogućnosti nastaviti razvijati, stvoriti nešto novo ili će se samo nakratko pojaviti i neće rezultirati ničim.

Da upotrijebim evolucijsku metaforu: ne znate hoće li asteroid udariti, hoće li život procvasti ili će se usisati sav kisik iz vode.

*Moje sljedeće pitanje odnosi se na vezu između feminizma i transfeminizma. Neki feminizmi drže da je spol nešto fiksno i da se ne mijenja, dok transfeminizam ima drugačija stajališta prema rodu i spolu. Možete li to pojasniti?

Večeras ću nakon ovog razgovora otići u svoju hotelsku sobu i nastaviti s uređivanjem novog broja časopisa TSQ, posebnog dvobroja na temu transfeminizma. Veselim se ovom broju jer smatram da ćemo njime promijeniti neke ustaljene pozicije. Možete imati svoje mišljenje o transfeminizmu, možete ga voljeti, možete ga mrziti, ali on je tu i postoji i stvaran je.

Mislim da je jedan od problema bilo uvjerenje u nekim feminizmima, primjerice u feminizmu različitosti, da postoji suštinska biološka razlika između muškaraca i žena. Naravno, postoji stvarna, materijalna biološka razlika između muškog i ženskog tijela, ali tada naš zadatak postaje da kažemo da samo priznavanje te razlike nije dovoljno za naše razumijevanje političke podređenosti žena muškarcima.

Možete smatrati da su spol i spolna hijerarhija dovoljni za razumijevanje potlačenosti žena ili, na temelju intersekcionalnih feminizama iz SAD-a (crnog feminizma, queer feminizma i studija o invalidnosti) reći da zapravo postoji mnogo slojeva potlačenosti i marginalzacije te da nema nekog totalnog koncepta koji objašnjava potlačenost svih žena u svim kulturama. Ženska morfologija ne može biti okvir za objašnjavanje potlačenosti svih žena, to jednostavno ne funkcionira na taj način.

Postoje, dakle, dvije strane. Za jednu od tih strana transrodnost je neshvatljiva, nevažna i pogrešna, dok druga strana smatra da je zanimljivo gledati na različitost na taj način. To se naziva oprekom između razlike i razlika. Mislim da je u modelu višestrukih razlika transrodnost već dugo povezana s feminizmom.

Međutim, postoji i nešto što smatram feminističkim fundamentalizmom, stajališta kakva su zagovarale, primjerice,  Luce Irigaray (koja je zaista pametna, ali mislim da joj je nešto promaknulo) ili Elisabeth Grosz (koja je također pametna, ali nešto propušta). Za žene kao što su Mary Daly, Janice Raymond ili Sheila Jeffreys mislim da su feministički ekvivalenti religioznih fundamentalista koji uopće ne razmišljaju.

Ideološki su motivirane i govore glupe i neopravdane stvari, kao da slušate Freda Phelpsa, homofobnog svećenika u SAD-u ili anti-imigrantske političare u Nizozemskoj. Motivirani su neosnovanim predrasudama i štetnim stereotipima o ljudima. To je nešto za što nemam strpljenja.

Tako da – da, transrodnost i feminizam međusobno su povezani na razne načine, neke su od tih veza sretne, neke manje sretne.

Jedan dio onoga što želim napraviti s ovim brojem jest pokazati da transfeminizam postoji. Ako želite raspravljati o tome, možete, ali ne možete tvrditi da ne postoji ili da nije važan, da njegovi temelji ne proizlaze iz feminizma, ili da nije političan.

*Ovo je bio zaista inspirativan odgovor! Moje sljedeće pitanje je o vašem filmu Christine in the Cutting Room.

Prije deset godina sam snimila film o pobuni u zalogajnici Compton Cafeteria i nisam bila sigurna u kojem ću smjeru krenuti nakon toga. Nikako nisam mogla odlučiti želim li se baviti filmom i živjeti od toga ili želim film držati postrance dok napredujem u akademskoj karijeri.

U tom sam periodu naišla na intervju s Christine Jorgensen koji je radio Mike Wallace, američki televizijski novinar emisije 60 minuta, iz godine 1956. ili 1957. Ona je rekla: “Mike, prije sam radila u sobi za montažu, u arhivi. Radila sam samo na jednoj strani kamere jer nisam znala raditi na drugoj.” U tom trenutku mi se ‘upalila lampica iznad glave’ i pomislila sam na trans* ženu koju je oduvijek zanimala fotografija, koja je doslovno radila na montaži filmova, dakle, osobu koja bi uzela razvijen film, izrezala ga na sekvence i pripremila ih montažerima koji bi došli i birali koji dio im je potreban.

Vidjela sam je u sobi za montažu kako razmišlja o izrezivanju medija, o ponovnom spajanju medija, o projekciji medija, o tome kako medij priča priču i pronalazi publiku. I vidjela sam je kako se koristi manipulacijama i mijenja svoj položaj pomičući se najprije iza, a zatim ispred kamere, čineći na taj način sebe medijem koji će se izrezivati. Tada sam počela razmišljati o transeksualnosti kao o filmskom sredstvu.

Htjela sam napraviti film koji bi prikazivao izrezivanje i manipulaciju medija i stvaranje slike kakve je, mislim, koristila Jorgensen. Nisam htjela da to bude povijesni biografski film, nisam htjela da se sastoji samo od govora stručnjaka; htjela sam da bude neka vrsta fantastičnog filma s posthumnim voice-overom Christine Jorgensen. Dakle, ne bi zapravo Jorgensen pričala, već bih ja napisala tekst voice-overa za lik Christine Jorgensen koji bi se obraćao publici.

Posebno sam htjela naglasiti važnost materijalnosti filmskog medija, trebao bi imati mnogo rezova, isticati proces montaže. Tada sam zaista mislila da će moja profesija biti film, no kada sam dobila poziv za Arizonu gdje sam dobila priliku osmisliti program transrodnih studija, znala sam da je to nešto što ne smijem propustiti. Film ću ostaviti po strani sljedećih nekoliko godina, ali ću mu se vratiti kada završim s ovim birokratskim poslom.

*Jeste li razmišljali da uključite i neki filmski kolegij u transrodne studije?

Voljela bih to. Mnogo me ljudi pitalo hoću li napraviti filmski kolegij, aline znam tko bi ga predavao osim mene. Mislim, postoje drugi predavači/ice, ali najprije ih morate zaposliti. Mislim da ima jedna predavačica koja radi u Maastrichtu, Eliza Steinbock. Ona predaje teoriju trans* filma. Trenutno postoji jedna knjiga i šest disertacija za koje znam, a koje se bave trans* filmom.

To nije mali broj; mislim da je podpodručje trans* filma zrelo, spremno da procvate. Razmišljamo da napravimo antologiju koja bi objedinila svu trans* filmsku teoriju. No, što se tiče predavanja, nisam sigurna. Previše uživam u tome da bih razmišljala o silabusu i objašnjavala drugima. Nešto morate zadržati za sebe.

*Još samo jedno pitanje, o stanju trans prava u regiji. Kada sam pogledao film Screaming Queens, sadašnja me situacija podsjetila na situaciju iz tog filma, a to je bilo prije 50 godina.

Da, 49 godina, iduće će godine biti 50 godina.

*Imate li neki savjet za trans* aktiviste/kinje?

Mislim da je teško, a u neku ruku i opasno misliti da je rješenje za jedno vrijeme i prostor najbolje rješenje za neko drugo vrijeme i prostor. Najvažniji zaključak iz tog filma za mene bi bio da jednom kad ljudi shvate da bi im životi mogli biti drugačiji, to je trenutak kada prestanu tolerirati kroničnu potlačenost koju su trpili do tada. Ako mislite da se ništa neće promijeniti, tada možete podnositi razne stvari.

Međutim, čim prihvatite mogućnost da bi se stvari mogle promijeniti, pokrenete se. Ne volim nasilje i dajem prednost razumu, razgovoru i učenju, no ipak postoje trenuci kada morate nešto poduzeti jer se u suprotnome ništa neće promijeniti. Ponekad je jedini način promjene ustanak i remećenje struktura moći.

*Tekst je objavljen 2015. godine na portalu VoxFeminae nakon konferencije “Dijalog o transrodnosti – Trans* kao političko i zdravstveno pitanje” koja je održana u Sarajevu

Ličnosti

  • Derek Džarman: Sećanje na režisera i LGBTQ aktivistu 25 godina nakon njegove smrti +

    Derek Džarman: Sećanje na režisera i LGBTQ aktivistu 25 godina nakon njegove smrti Devetnaestog februara 2019, navršilo se 25 godina od smrti priznatog režisera, autovanog gej muškarca i aktiviste, koji je preminuo od komplikacija izazvanih AIDS-om. Opširnije...
  • Budućnost pripada nama: u razgovoru s Alexandrom Dejoli +

    Budućnost pripada nama: u razgovoru s Alexandrom Dejoli Alexandra Dejoli je istoričarka srednjeg veka i objavljivana autorka s kojom sam za transserbia.org razgovarala o njenom životu, radu i trans iskustvu. Opširnije...
  • Suzan Strajker: O značaju transfeminizma +

    Suzan Strajker: O značaju transfeminizma Prenosimo intervju sa Suzan Strajker koji je objavljen 2015. godine na portalu VoxFeminae nakon konferencije Dijalog o transrodnosti – Trans kao političko i zdravstveno pitanje u Sarajevu. Opširnije...
  • Solaris: Oproštaj od Ursule Le Gvin +

    Solaris: Oproštaj od Ursule Le Gvin Poslušajte izdanje radio emisije Solaris (Radio Beograd 2) posvećeno Ursuli Le Gvin. Opširnije...
  • Džordž Majkl, prkosna gej ikona: njegov život se ne sme ulepšavati +

    Džordž Majkl, prkosna gej ikona: njegov život se ne sme ulepšavati Njegova otvorenost u vezi sa sopstvenom seksualnošću i intimnim životom, kao i njegovo zagovaranje za LGBT prava ponudili su spas mnogima u vreme kada je antigej sentiment bio u jeku. Opširnije...
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10