Anarhizam i gej osobe - Geten

free-comradesAnarhistički seksualni radikali i radikalke interesovali su se za etičko, socijalno, i kulturno mesto homoseksualnosti unutar društva, zato što se to pitanje tiče veza individualne slobode i državne moći.

Možda će se čak i gej aktiviste/kinje koji su načitani/e sopstvene istorije iznenaditi da je, više od pola veka pre 1950. kada je osnovano društvo Mattachine kao prvo, dugovečno moderno udruženje homoseksualnih osloboditelja/ki, postojao snažan i rezonantan diskurs u Americi koji je neprestano branio pravo na istopolnu ljubav.

Njega nisu stvorili homoseksualni/e intelektualci/ke, već američki anarhisti i anrhistkinje.

U upravo objavljenoj knjizi Free Comrades: Anarchism and Homosexuality in the United States, 1895-1917, Terens Kizak (Terence Kissack), bivši izvršni direktor Gej, lezbejskog, biseksualnog, transrodnog istorijskog društva San Franciska, podario nam je prvu studiju formata knjige ovog malo poznatog fenomena. Njegov rad je od vitalne važnosti i predstavlja važan doprinos gej istoriografiji.

Zahvaljujući američkim anarhističkim autorima/kama i propagandistima/kinjama odbrana homoseksualnosti je prešla Atlantik i došla do evropskih obala gde su je razvijali ljudi poput Kalra Ulrihsa (Karl Ulrichs) i Magnusa Heršfelda (Magnus Hairschfeld) u Nemačkoj i Edvarda Karpentera (Edward Carpenter) i Džona Edington Simonsa (John Addington Symonds) u Engleskoj – u doba kada se nijedan drugi politički pokret ili istaknutija javna ličnost u SAD nije bavila pitanjem istopolnog erotizma i ljubavi.

„Anarhistički seksualni radikali i radikalke“, piše Kisak, „interesovali su se za etičko, socijalno, i kulturno mesto homoseksualnosti unutar društva, zato što se to pitanje tiče veza individualne slobode i državne moći.“

Emma-Goldman-Union_Square

Najistaknutija ličnost američkog anarhizma, Ema Goldman (Emma Goldman), bila je izuzetno harizmatična javna govornica koja je držala predavanja širokom auditorijumu širom Sjedinjenih Država, koji je, po njenoj proceni, dostizao između 50.000 do 75.000 ljudi godišnje. I prilično često je govorila o homoseksualnosti, u više navrata posvećujući čitavo predavanje toj temi.

U jednom savremenom prikazu jednog od takvih predavanja Eme Goldman o homoseksualnosti se kaže:

„Svaka osoba koja je došla na predavanje sa prezirom i gađenjem prema homoseksualistima [sic] i koja se držala stava vlasti da treba dići hajku i progoniti one sa ovim specifičnim oblikom seksualnog izražavanja, odlazili su sa opštim i saosećajnim shvatanjem tog pitanja i sa uverenjem da bi u pitanjima ličnog života, trebalo da vlada sloboda.“

Razlog zbog kojeg su Goldman i druge istaknute anarhističke ličnosti počele krajem 19. veka da uključuju odbranu istopolne ljubavi u svoj diskurs bio je taj što je „homoseksualnost postala fokus nadziranja i regulacije od strane policije i drugih vlasti... značajno je porastao broj osuda za krivično delo sodomije i medicinski časopisi su počeli da objavljuju članke na tu temu...“

free-comrades-coverNakon što je homoseksualnost dovedena u vezu sa Čarlsom Gitoom (Charles Guiteau), nezadovoljnim političkim aspirantom koji je 1881. ubio predsednika Džejmsa Garfilda (James Garfield), „spoj zločina, ludila i homoseksualnosti [posebno u medicinskom diskursu] odražavao je uobičajeno mišljenje da je seksualna privlačnost – daleko više nego aktivnost – među članovima istog pola, predstavljala opasnost po moralni i društveni poredak.“

Suđenje i osuda Oskara Vajlda (Oscar Wilde) 1985. u Britaniji, navodi Kisak, „bila je poziv na buđenje anarhistima [koji] ih je podstakao na angažovanje u istraživanju socijalnog, moralnog i zakonskog mesta istopolne želje... Rad Eme Goldman i drugih anarhista/kinja u Vajldovu korist prva je artikulacija politike homoseksualnosti u Sjedinejnim Državama.“

Vajld je imao veze sa anarhizmom i pre svog suđenja. Nakon smrtne presude osmorici anarhističkih agitatora za osmočasovno radno vreme, koji su osuđeni na temelju lažnih optužbi za bombaški napad 1886. na Hajmarketu u Čikagu, Vajld je potpisao peticiju upućenu guverneru Ilinoisa kojom je traženo njihovo pomilovanje (zahvaljujući tome, dvojici su na kraju preinačene kazne).

oscar-wildeNa upitnik koji je 1893. francuski časopis L'Ermitage poslao piscima i umetnicima pitajući ih za njihove političke stavove Vajld je odgovorio: „Ja sam umetnik i anarhista“. Godinu dana kasnije Vajld je ponovio svoju tvrdnju. „Danas smo svi manje ili više socijalisti“, rekao je, dodavši: „Mislim da sam ustvari više... ja sam neka vrsta anarhiste.“

U svom prvom komadu, Vera; ili Nihilisti, Vajld citira pamflet Katehizam revolucionara koji su napisali anarhisti Mihail Bakunjin i Sergej Nečajev, za koje se naširoko pričalo da su imali homoseksualni odnos.

Naravno, Vajldove kritike Marksa – koji je koristio homoseksualnost da bi izbacio Bakunjina iz Prve internacionale – veoma su slične Bakunjinovim. Protiveći se državnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, Vajld je pisao da, „Ako je socijalizam autoritaran; ako su vlade naoružane ekonomskom moći kao što su sada sa političkom moći; ako, rečju, moramo da se suočimo sa Industrijskim Tiranijama, onda će poslednji stadijum čoveka biti gori od prvog“, reči su koje danas, nakon pada komunizma, izgledaju prilično dalekovido.

Goldman, koja je insistirala na tome da su Vajldovo suđenje i osuda bili „gigantska nepravda“, smatrala je Vajldovu knjigu The Soul of Man Under Socialism za „čistu Anarhiju“, i rekla je da je njegov komad Lady Windermere’s Fan izražavao „revolucionarni duh u savremenoj drami.“

Kisak detaljno prikazuje kako je, nakon suđenja, Vajld postao „totemska figura“ za anarhiste/kinje, i u vreme kada su američke produkcije Vajldovih komada bivale zatvarane i zabranjivane a njegove knjige povlačene sa polica biblioteka, anarhistički časopisi su reprintovali njegove tekstove i pesme.

Goldman je ponovo objavila Vajldov De Profundis u jednom od prvih brojeva svog magazina Mother Earth, i u pismu Hiršfeldu (Hirschfeld), nemačkom aktivisti za homoseksualna prava sa kojim se sprijateljila, napisala je: „Čitav progon i osuda Vajlda su me pogodili kao čin okrutne nepravde i odvratnog licemerstva društva koje je osudilo tog čoveka“, dodavši da „kao anarhistkinji moje mesto je uvek bilo na strani progonejnih.“

benjamin-tuckerOva izjava, navodi Kisak, odražavala je nekoliko pristupa u američkoj anarhističkoj misli o homoseksualnosti. Bendžamin R. Taker (Benjamin R. Tucker), dobro poznati individualistički anarhista koji je uređivao i izdavao anarhistički magazin Liberty, „formulisao je svoju politiku homoseksualnosti kao apstraktnu diskusiju o pravima individue, umesto da brani osobe koje su homoseksualci/ke. On se uopšte nije bavio identitetom, bilo individualnim ili onim koji počiva na zajednici.“ Goldman, sa druge strane, koja je provodila vreme sa mnogim homoseksualcima, „govorila je [o njima] kao o progonjenoj manjini poput ostalih [progonjenih manjina], koja zaslužuje bolji tretman.“

Kisak posvećuje glavu Aleksandru Berkmanu (Alexander Berkman) i njegovim Zatvorskim sećanjima jednog anarhiste (Prison Memoirs of an Anarchist), koji su objavljeni 1912. Berkmanova knjiga je prikaz 14 godina provedenih u zatvoru zato što je, u svojoj 21. godini, izvršio neuspešni atentat na Henrija Klej Frika (Henry Clay Frick), menadžera čelične imperije Endrua Karnegija (Andrew Carnegie).

Kisak navodi da je „homoseksualna želja, u svim svojim manifestacijama, ključna tema Zatvorskih sećanja jednog anarhiste, jedne od najprodavanijih anarhističkih knjiga koja je naširoko recenzirana po mejnstrim štampi. „Ona dokumentuje, ne samo prinudnu seksualnu kulturu zatvora – silovanje i prostituciju – već i konsenzualne ljubavi koje takođe postoje iza rešetaka.“

alexander-berkmanTa knjiga „sadrži čitavo poglavlje posvećeno moralnom, etičkom i socijalnom mestu istopolne želje... [Berkman] predstavlja ljubav među zatvorenicima kao oblik otpora zatvorskoj sredini koja lomi duh... To je jedan od najvažnijih političkih tekstova koji se bave homoseksualnošću a napisani su od strane nekog/e Amerikanca/ke pre 1950-ih.“

Pošto sam pročitao Berkmanovu knjigu, to je sud sa kojim iskreno mogu da se složim.

U svojoj knjizi, Berkman – koji je na korice stavio odlomak iz Vajldove Ballad of Reading Gaol – opisao je sopstvenu averziju prema homoseksualnosti koju je imao po ulasku u zatvor, i svoja odbijanja nabacivanja zatvorenika koji su hteli da im on bude njihov „klinac“. Ali Berkmanov stav se vremenom promenio zahvaljujući romantičnim osećanjima koje je tokom svog boravka u zatvoru razvio prema nekolicini mlađih muškarca i do kraja se nosio sa pitanjem etike homoseksualnosti.

Nakon izlaska iz zatvora, Berkman je krenuo na predavačku turneju sa govorom o „Homoseksualnosti i seksualnom životu u zatvoru“ koji je bio, Kisak piše, „apel za toleranciju i bolje razumevanje različitih izraza erotične želje... Berkmanova homoseksualna politika je odražavala njegov pragmatični pogled na etiku seksualne želje. U svojim predavanjima tvrdio je da, „ne možete ugušiti neugušivo“, i napraviti zločin od erotske želje bilo je – a on je to znao na osnovu svog ličnog iskustva u zatvoru – okrutno i osuđeno na neuspeh. Ne možete da regulišete fundamentalne ljudske potrebe za emocionalnom i fizičkom privlačnošću. Ovo stanovište je odražavalo temeljnu anarhističku doktrinu, kao i Berkmanovo iskustvo iza rešetaka.“

Ema Goldman je danas ikona feminističkog porketa, a Berkmanovo ime opstaje u američkoj istoriji zbog njegovog neuspešnog atentata. Ali u Free Comrades, Kisak takođe spašava od mraka takve zaboravljene američke anarhističke seksualne radikale poput Takera, Džona Vilijama Lojda (John William Lloyd), Leonarda Abota (Leonard Abbott), i druge, i pažljivo i promišljeno istražuje njihove šarolike kritike uvreženih stavova po pitanju istopolnih odnosa.

Američki anarhistički pokret se nikada nije oporavio od progona koji je pretrpeo nakon Prvog svetskog rata, kome se protivio, kao i hapšenjima i zatvaranjima ili deportacijama mnogih svojih istaknih ličnosti, uključujući Goldman i Berkmana, tokom takozvanih Palmerovih racija koje su sprovele federalne vlasti protiv hiljada onih za koje se sumnjalo da su radikalni levičari/ke. Kisak posvećuje poslednje poglavlje traganju za ostacima anarhističkog pokreta nakon ovog debakla i uticaju nejgove radikalne seksualne politike tokom potonjih godina, sve do danas.

Free Comrades, koja je impresivna u svojoj instruktivnosti spram anarhističke literature tog vremena i političkog konteksta u kome su se dešavali događaji o kojima govori, opemljena je detaljno navedenim izvorima i fusnotama, i sadrži neprocenjivu bibliografiju za one koji žele dalje da istražuju ovaj zaboravljeni ali važan deo istorije homoseksualnosti.

Originalni članak je objavljen 28. avgusta 2008. na sajtu Gay City News (gde po svemu sudeći više nije dostupan), odakle je 1. septembra 2008. prenet na blog AK Press-a, Revolution by the book. Ovaj prevod je zasnovan na verziji sa AK Press-ovog bloga.

Kisakovu knjigu je objavio AK Press, mali anarhistički kolektiv iz San Franciska koji izdaje dvadesetak knjiga godišnje, i stoga je malo verovatno da će odmah biti dostupna u knjižarama. To je šteta, jer mesto joj je na policama svakog ko ozbiljno želi da izučava gej ili istoriju levice. Ali Free Comrades je moguće naručiti direktno, po ceni od $17.95 plus troškovi poštarine, na adresu AK Press, 674-A 23rd Street, Oakland, California 94612, ili putem sajta izdavača, http://www.akpress.org/.

Kompletna kolekcija anarhističkog magazina Bendžamina Takera Liberty je dostupna onlajn na travellinginliberty.blogspot.com/2007/08/index-of-liberty-site.html . Kompletni tekstovi dve knjige Eme Goldman su dostupni onlajn: njen Anarchism and Other Essays, koji se dotiče homoseksualnog pitanja, nalazi se na gutenberg.org/etext/2162 a njen Marriage and Love na gutenberg.org/etext/20715. Prison Memoirs of an Anarchist Aleksandra Berkmana se takođe mogu naručiti od AK Press-a… na gore navedenoj adresi.

 

Izvor: http://kontra-punkt.info