U sred mog druženja sa opusom Pinčus Goldhara odigrala su se dva obnovljena istorijska trenutka iz moga života. Oba su mi došla putem tog jedinstvenog i možda sada već jenjavajućeg servisa, Fejsbuka. Prva poruka, praćena poznatom ali ne i momentalno prepoznatom fotografijom, pitala me je jesam li ja ona Džoan Nesl iz starih dana, i saopštila mi da je u njenom životu došlo do korenitih promena. I onda sam znala. Mario Kosta, potpisnik te poruke bio je moja nekadašnja ljubavnica, iz vremena dok je još bio Merien Kosta.
Fotografija na kojoj se videlo okruglo lice brkatog čoveka odjednom je oživela, i ugledala sam svoju staru prijateljicu u njenom novom, ali isto tako i starom biću. Sledeći dan doneo mi je još jednu poruku promene, ovoga puta tužnu. Na stranici sajta Lesbian Herstory Archives, pročitala sam vest o smrti stare drugarice još iz doba stvaranja Arhive, Džulije Penelopi Stenli. Diskusija koja je usledila nakon kratkih momenata navale osećanja i razmišljanja bila je zapravo okidač ovog razmatranja o krhkosti naših izvesnosti, razmatranje toga kako sam oduvek želela da lezbejska arhiva izgleda, i nakon toga, kako bih želela da me se moj queer-lezbejski svet seća. Ne uz hvalospeve kako sam bila dobra za sve lezbejke, što su neke tvrdile za Džulijin rad, jer to ne bi bilo tačno. Isto kao što je meni Džulijin rad nanosio bol, zatvarao vrata kreativnom mišljenju o seksualnosti i rodnim razlikama, čim bi otvorila vrata jeziku, tako bi i moj rad bio jedna pomešana zaostavština. Dozvolite mi, rekla bih i dozvolite nama, da ostanemo problematični likovi, likovi oblikovani našim dobom i željama. To je pravo bogatstvo arhivskog staništa.
U gorepomenutoj razmeni sećanja na Džuliju, bilo je jedno koje je i motivisalo moj odgovor ovde. Dok je Eliot pisao o mom i Džulijinom poslednjem kontaktu, telefonskom razgovoru u prostorijama nove arhive u Bruklinu gde sam u to vreme radila, govorio je o tome kako je bio prisutan kada je Džulija nazvala arhivu, govoro je o jazu između nas nas dve i Džulijinom tadašnjem razočaranju u širu lezbejsku zajednicu. Njegova reč je bila ta isceljujuća stvar koja me je podsetila na taj razgovor, i na osećanja koja su me preplavila kada sam čula Džulijin glas tog popodneva.
Kao prvo, poznavala sam Džuliju samo površno pre prve Konferencije Gej Akademskog saveza 1973. Krupna žena, otresita koju sam poznavala pod imenom Peni – moguće je da smo se srele na nekom od razuzdanih okupljanja kasnih šezdesetih – bučica dečačkog lica, nosila je kaki pantalone i mokasine, govorila sa naglaskom i obožavala svoju automatsku pisaću mašinu koja je otkucavala slova na papiru neverovatnom brzinom. Izgledalo je kao da Džulija nikada nije prestajala da piše. Iz te konferencije izrodila se grupa za podizanje svesti koja će kasnije udahnuti život lezbejskoj arhivi.
Čini mi se da jasno mogu da vidim sastanak u 13A, (‘čini mi se’ je jedino što mogu da vam ponudim, sada kad imam 72 godine, i zato su ostala sećanja toliko važna), Džuliju kako sedi na stolici, i sebe kraj nje na tepihu, Deboru Edel i Naomi i druge žene kako sede u krugu, i razgovaraju o nestanku lezbejskih kulturnih proizvoda koji smo već tada ranih sedamdestih zapažale svuda oko nas. Bilo nas je raznih istorijski gledano, i to je bila dobra stvar za začetak arhive.
Moja razmišljanja o ciljevima arhive bila su određena isčitavanjem radova o dekolonizaciji književnosti, dok je na Džulijina uticala kuturna feministička misao. Džulijin glas možete pronaći u Arhivinom prvom biltenu, u deklaraciji o principima, njen jezik osude patrijarhata zbog tišine koja okružuje lezbejske živote, dok bih ja uvek dodala i odeljenje za poroke, Puritanski ženski pokret i ostale snage Države koje su seks smatrale velikim problemom. Debora Edel bi vam morala ispričati više o tome, jer u doba kada su pisana dokumenta u vezi sa pozicijama Arhive, dakle u leto 1973, ja nisam bila tu, već na proputovanju po zemlji sa svojom novom partnerkom, Valeri, u pomalo raspadnutom starom automobilu koji tek što je naučila da vozi.
Fotografija s početka ove priče stavlja u prvi plan još jedan princip arhive koji nije ušao u bilten. Odlučile smo tada da Lezbejska arhiva mora da odoli našim ličnim dramama, udarcima koji su doveli do brzog kraha mnoge druge lezbejske i feminističke projekte tog doba, i imale smo dogovor da međuljudski problemi ne smeju da koče i ometaju rad Arhive. U godini sa slike, arhivu su činile četiri plastične kutije; kolekcija danas ispunjava četiri sprata zgrade u Bruklinu, a započeta je u ovim kutijama koje su Džulija i Sali odnele u Nešvil, kada je Sali tamo krenula na doktorske studije. Uskoro je postalo jasno da se stvari ne odvijaju baš kako su zamislile; kutije su morale biti vraćene u Njujork, i tako je Pigpen, Arhivin najbolji prijatelj iz tih dana, krenuo u akciju. Ostalo je na neki način istorija. Meri Dejli je isto odigrala ulogu, jednu letnju nedelju Deb i ja smo provele u Provinstaunu i išle u posetu sa Džulijom, ali to je ipak neka druga priča. Kako smo se Džulija i ja bavile radom u kulturi, jaz između nas je postajao sve veći. Pisale smo o različitom istorijama i u tom procesu, nadam se, doprinele kreiranju što potpunijeg narativa. Dojadili su mi Džulijini separatistički izlivi, dok je bila na platnom spisku državnog univerziteta, dok sam s druge strane sigurna, da je njoj smetalo moje pisanje o seksu. Mnogo godina razdvojenosti uz jedno veliko ćutanje među nama.
Telefon je zazvonio tog popodneva sredinom devedesetih u Bruklinu, i ja sam podigla slušalicu spremna da dam instrukcije o tome kako doći do Arhive, kada sam shvatila da je to bila Džulija. Zvučila je umorno, zabrinuto, nesigurna u to šta dalje, drugačije od one Džulije koje se sećam. Smatrala sam da je ona jedna otresita žena, ali tada, na telefonu, bila je to neka druga Džulija. Nije se osećala dobro, želela je raskid sa lezbejskom zajednicom, i ovde se već ne sećam precizno šta se tačno bilo dogodilo, ali ono o čemu je htela da popričamo kad je ukapirala da sam se ja javila na telefon, imalo je veze sa njenim radovima, ali joj je takođe trebao novac i fakultet joj je ponudio izvesni svotu – još jednom ponavljam, pričam ono čega se sećam – rekla sam joj koliko je ona važna za lezbejsku zajednicu, a ona je zvučila tako izigrano, rekla je da želi da dobro razmisli o tome šta treba da radi, i da ja kao žena iz radničke klase, razumem onaj pritisak koji se oseća kad nemaš novca. Rekla sam joj da sa svojim radovima treba da uradi ono što misli da je najbolje za nju, ali i da treba da bude svesna toga koliko je bitnu ulogu odigrala u istoriji lezbejskog feminizma u Americi. Ove reči sam izgovorila jer sam sedela u zgradi ispunjenoj složenim pričama o svim našim pozicijama u sukobu oko pitanja seksa (tzv. Sex Wars), i ostalih pitanja, i ta raznovrsnost naučila me je da ne budem toliko kruta u pogledu svojih ubeđenja. Džulija je osećala bol, i sve što sam u tom trenutku želela da uradim je da ga nekako umanjim. Naš razgovor je imao isceliteljsku moć po Eliotovim rečima za obe. Nasuprot onome što je izrečeno u diskusiji na Fejsbuku, Džulija nikada nije predala svoje radove Lezbejskoj arhivi, i pretpostavljam da se oni nalaze u arhivi Univerziteta u Nebraski. Ono što mi imamo su njeni rani radovi dok je još sedela za onom magičnom pisaćom mašinom i izbacivala svoje manifeste.
Kao što sam i rekla, dobila sam još jednu poruku tog dana, od Maria Koste kome sam pisala u "Doesn't She Ever Stop Talking," u kojoj mi priča o svom novom životu. Jedna od najvatrenije branjenih pozicija onih koje danas zovem ‘reakcionarne feministkinje’, pozicija na kojoj je i Džulija bila, bilo je njihovo odbijanje da prihvate trans osobe. Čekam da mi se Mario javi i ispriča o putu koji je prešao, od Italijanke, bučice iz radničke klase koja me je vodila u Bronks da upoznam njenu mamu, do Maria, osobe koja je on sada – ali kad se presaberem, on je neko koga poznajem najduže od svih u životu – Mario je poznavao prvu ženu koju sam volela, Kerol, a to je bilo ranih šezdesetih. Tokom svog dugogodišnjeg fem lezbejskog života imala sam tu privilegiju da radim sa mnogim transrodnim osobama – Rastijem i Čelzi, koji bi provodili vrela letnja popodneva u podrumu arhive sređujući novine, Kler i Rikijem sa kojima sam uređivala ‘GenderQueer: Glasovi s one strane rodne binarnosti’, sa sadašnjim muškarcima, koji su kao žene radili u arhivi, tokom godina mog queer života od dana provedenih po barovima, do danas, hodala sam po ovom fluidnom polju roda i seksualnosti. Na tom terenu opstajem, rastem i razvijam se.
Oduvek sam želela da Lezbejska arhiva bude mesto na kome se brinemo o prošlosti, a budućnost osluškujemo, gde nijedan pojam, čak ni reč lezbejka, nema samo jedno, fiksirano značenje. Smatrala sam da arhive ne smeju biti zatvorena mesta u kojima su sve pozicije već dobro poznate, već mesta uvek spremna da prime, i osobu i njen rad, i na taj način dokumentuju promenjljive živote queer osoba, žena, lezbejki, biseksualki, trans osoba, interseks osoba i svih ostalih vrsta bića koje budućnost nosi, sve one koji/e žele da budu uključeni/e i postanu deo mesta koje se zove Lezbejska Herstory Arhiva, gde reč ‘lezbejska’ obuhvata najširi dijapazon značenja. Poznavala sam i putovala sa Džulijom Penelopi Stenli, koja se borila za svet u kakvom je želela da živi, i volela se sa Merien koja je danas Mario. Koliko je samo moj život bogatiji zbog toga.
Joan Nestle
Izvor: http://joannestle2.blogspot.com
Prevod: MJ