Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.

Transfobija nije karakteristična samo za konzervativne političke opcije – nije rijetkost da na nju naiđemo i među pojedincima_kama na lijevom političkom spektru. No, od „obične“, individualno manifestirane i neosviještene transfobije opasnija je ona koju se opravdava navodnim teorijskim i političkim pozicijama: dakle, ne radi se o vrijeđanju ili negiranju nečijeg rodnog identiteta, već isključivanju trans osoba u ime brige za potlačene klase, radništvo i žene.

Rasprave oko uključivanja trans žena bez zakonski priznatog roda u tzv. ženske kvote predviđene za parlamentarne zastupnice nedavno su potresle britansku Laburističku partiju,[1] a množe se i tekstovi različitih teorijsko političkih provenijencija koji propituju ugrožavaju li trans žene tzv. ženske sigurne prostore.[2][3]

U uvodu teksta „The return of idealism: identity and the politics of oppression,“ autorica Elaine Graham-Leigh poziva na bezuvjetnu solidarnost socijalističke ljevice s trans i rodno nebinarnim osobama.[4] No, samo nekoliko redaka kasnije tvrdi kako postoji zadana biologija muškaraca i žena, te da potlačenost žena proizlazi prvenstveno iz njihovih „bioloških“ karakteristika, a tek potom rodnih uloga koje su im nametnute na temelju spola. Iz toga slijedi da trans žene nisu potlačene na temelju svojeg ženstva (s obzirom na to da ih nije moguće podjarmiti zbog njihove mogućnosti rađanja), te da su trans muškarci, koji imaju mogućnost rađanja, potlačeni zbog toga, a ne zbog svojega trans identiteta, što zapravo faktički nije točno. Trans žene nisu kvalitativno drugačije potlačene od cis žena. I jedne i druge su potlačene kao žene. Opravdano kritizirajući tzv. politike identiteta autorica tvrdi da različite opresije (koje se temelje na mnogostrukim identitetima) moramo tumačiti u njihovom totalitetu te identificirati njihov izvor u kapitalističkom sistemu proizvodnje. Ipak, iz njezine materijalističke analize kvir opresija izostaje, jer je ona teorijski polazeći od spola nije u stanju misliti. U zaključnom dijelu teksta kvir opresiju tumači tek kao strategiju vladajuće klase da zavadi potlačene radi lakše kontrole. Takav zaključak nije utemeljen u analizi opresije u odnosu na sistem proizvodnje i, u konačnici, rezultira time da se unutar emancipatornog narativa kvir osobe marginalizira ili briše. Iz te pozicije proizlazi stav da trebaju postojati odvojeni „sigurni“ prostori za cis i trans žene, unatoč tome što je takva praksa pogubna za trans žene jer ih dodatno izolira i prisilno auta kao trans, što ih često dovodi u opasnost.

U nastavku se nećemo detaljnije baviti analizom pojedinačnih transfobnih i trans-marginalizirajućih tekstova i ispada, već ćemo pokušati locirati i analizirati stavove prisutne među ljevičarima_kama zbog kojih se teme transfobije neadekvatno adresiraju, ili čak reproduciraju. U prvom dijelu teksta osvrnut ćemo se na nekoliko rasprava u marksističko feminističkim krugovima o odnosu roda i kapitalizma te ukazati na neka od njihovih ograničenja. Također, unatoč nastojanjima brojnih marksističkih feministkinja da se tumačenje funkcije rodne opresije u odnosu na proces proizvodnje afirmira u lijevim teorijskim krugovima, nekoliko je razloga zašto su ortodoksni pristupi teško propusni za radikalnu kvir politiku.

Ne radi se nužno o transfobiji, homofobiji i seksizmu pojedinih ljevičara_ki, već o njihovoj temeljnoj poistovjećenosti s pozicijom kapitala iz koje proizlaze teorijski okviri unutar kojih se kvir i trans osobama i ženama eksplicitno ili implicitno negira revolucionarni potencijal. Neke od tih teorijskih i političkih polazišta/pozicija ogledaju se u određenom shvaćanju klasne borbe, u inzistiranju na postojanju jasno definiranog subjekta borbe, odnosu marksizma radničkog pokreta prema produktivnosti, te kapitalizmu kao historijski progresivnoj sili. Cilj drugoga djela teksta, u kojemu ćemo se baviti spomenutim idejama, nisu marksološke analiza Marxovih radova zbog legitimacije vlastite pozicija već pokušaj rasvjetljavanja argumentacije koja stoji u pozadini napada na kvir i trans osobe te njihovo djelovanje, ali i razmatranja na koji se način kao anti-kapitalističke i autonomaške kvir pojedinke i pojedinci te grupe možemo prema tome odrediti.

Rod i kapitalizam

Važno je naglasiti kako se pojmom roda nisu bavile samo postmoderne teoretičarke, poput Judith Butler, već i socijalističke i marksističke feministkinje, neortodoksnie marksisti_kinje okupljeni_e oko časopisa Theorie Communiste,[5] anti-državnie komunisti_kinje okupljene oko časopisa Endnotes,[6] te niz anarhističkih grupa poput one koja je djelovala kao dio queer-insurekcionističkog časopisa Baedan[7] i različitih anonimnih anarho-kvir i anarho-trans grupa.

U nastavku ćemo, zbog učestalosti pojma patrijarhat u feminističkoj teoriji, umjesto o kapitalizmu i rodu, povremeno govoriti o kapitalizmu i patrijarhatu, kojega najopćenitije gledano možemo shvatiti kao rodno uvjetovanu opresiju.

Pojedine marksistkinje smatraju da kapitalizam nije esencijalno patrijarhalan. Primjerice, Ellen Meiksins Wood tvrdi kako je veza kapitalizma i, od ranije prisutnog, patrijarhata – oportunistička. Rodna opresija, iako korisna za kapitalizam, nije neophodna i za njegovo funkcioniranje, kao što je to, primjerice, klasna nejednakost. Kapitalistički način proizvodnje i akumulacije nužno proizvodi nejednakosti, ali, načelno, to ne moraju biti rodne nejednakosti, smatra Wood.

S druge strane, teoretičarka Cinzia Aruzza kritizira takvu poziciju te ju smatra čestom pogreškom marksista_inja privrženih ideji hijerarhizacije eksploatacije i sekundarnih opresija, naglašavajući da je riječ o vrlo diskutabilnom razdvajanju logičke strukture kapitala i njegove historijske dimenzije.[8] Pretpostavka da se izvlačenje viška vrijednosti zbiva između slobodnih i formalno ravnopravnih individua, na čiji je status kapital intrinzično indiferentan, može biti istinita na vrlo visokoj razini apstrakcije. Arruzza naglašava kako, historijski gledano, kapitalistička eksploatacija nikada nije postojala bez tvrdokorne i ustrajne rodne opresije. Proces prvobitne akumulacije u znatnoj je mjeri oduzeo ženama oblike vlasništva i pristup profesijama na koje su imale pravo u srednjem vijeku. Još je indikativnija činjenica da je rodna hijerarhija, kolonijalizmom i imperijalizmom, „uvedena“ i tamo gdje „patrijarhat“ u pred-kapitalističkim društvima nije postojao.[9] Valja naglasiti kako se ova pozicija u feminizmu o vezi kapitalizma i patrijarhata ne javlja odnedavno, s teoretičarkama poput Aruzze, već ima svoj kontinuitet još od 70-ih godina, primjerice u radovima marksistkinje Marie Mies, ekofeministkinje Chhay Datar i dr.

Dakle, budući da kapitalizam uvijek postoji u konkretnim društvenim formacijama sa svojom specifičnom poviješću, teza da na analitičkoj i apstraktnoj razini može funkcionirati neovisno o rodnoj opresiji, ne govori nam mnogo o odnosu kapitalizma i patrijarhata.

Iako tradicija marksističkog feminizma daje bitan doprinos raspravi o odnosu roda i kapitalizma, fokus brojnih teoretiziranja i dalje onemogućava doticanje pitanja transfobije.

Primjerice, feministkinja i komunistkinja Maya Gonzales smatra da je primarni razlog rodne potlačenosti žena njihova sposobnost rađanja i dodijeljena uloga podizanja djece, koja igra esencijalnu funkciju za kapital. Međutim, s obzirom na to da trans žene i interspolne osobe koje nemaju sposobnost rađanja, doživljavaju sustavno nasilje, izgleda da se nevolje s rodom ne kriju samo u „biološkim funkcijama“, već i u funkciji koju za kapital obavlja izvođenje roda.

Jedan od centralnih elemenata kapitalizma kao takvog, upravo je proces strogog razdvajanja rada koji stvara vrijednost i koji je novčano valoriziran,[10] od onoga koji ga ne stvara i koji uglavnom nije novčano valoriziran.[11] Drugi tip rada jest takozvani reproduktivni rad, odnosno sav rad koji služi održavanju života produktivnog radništva: kućanski rad, emocionalni, seksualni rad itd. Ta su dva tipa rada međusobno ovisni, a da bi se distinkcija između njih održala, potrebne su određene forme vlasništva te nuklearna obitelj u kojoj postoji tradicionalna rodna podjela uloga. Rodni režimi koji kodificiraju heteroseksualno kućanstvo kroz rodne uloge, rodne pojmove, rodno uvjetovano nasilje protiv žena i kvir osoba imaju konstitutivnu funkciju za kapitalizam u održavanju distinkcije između te dvije vrste rada. Produktivno radništvo mora imati privilegiranu poziciju u odnosu na neproduktivno, iako ovisi o „neproduktivnom“ reproduktivnom radu kako bi bilo funkcionalno za stavljanje svoje radne snage na raspolaganje kapitalu te omogućilo ekstrakciju viška vrijednosti. Ta privilegirana pozicija kreira se pripisivanjem određenih atributa produktivnom i neproduktivnom radništvu. Ti atributi (proaktivnost, snaga, odlučnost itd. za produktivno radništvo, te nježnost, brižnost, nedostatak racionalnosti i karaktera za neproduktivno radništvo) su rodno razdvojeni i naturalizirani što znači da se smatraju esencijalnim osobinama ljudi s određenim tijelima – atributi neproduktivnog rada pripisuju se ljudima za čija se tijela pretpostavlja da imaju mogućnost rađanja, iako ostvarenje te funkcije nije presudno. Trans i interspolne osobe žrtve su nasilja jer njihova tijela teže instrumentalizirati za reprodukciju i reproduktivni rad, dok njihovi identiteti, kao i identiteti LGB osoba, prijete naturalizaciji rodnih pojmova koji učvršćuju rodnu podjelu rada. Kao što naglašavaju P. Valentine[12] i anonimni_e autori_ce teksta „Towards an Insurrectionary Transfeminism,“ nasilje protiv žena, trans, interspolnih i kvir osoba nije samo neka nesretna ili slučajna okolnost, već je takvo disciplinirajuće nasilje konstitutivno za reproduciranje rodnih odnosa kakve kapitalizam nužno zahtjeva.

Ne nameće li se onda zaključak da anti-kapitalistička pozicija nužno mora biti usmjerena protiv rodnih normi i hijerarhija? Radnički pokreti uglavnom nisu bili jasno usmjereni protiv rodnih hijerarhija, i to s obzirom na to da nikad nisu masovno bili usmjereni protiv samog kapitala jer nisu dovodili u pitanje proizvodnju viška vrijednosti, poistovjećujući se indirektno s pozicijom kapitala. Naime, različite lijeve pozicije tijekom povijesti nisu direktno zagovarale ukidanje kapitala, već samo da se proces proizvodnje vrijednosti na neki način reorganizira, racionalizira. To je i razlogom zašto su prepoznavale revolucionarne subjekte u radništvu onih sektora gdje je proizvodnja najracionaliziranija, tj. u tvorničkim radnicima_icama. Budući da industrijsko radništvo najdirektnije pridonosi akumulaciji kapitala, smatra ih se najkvalificiranijima da njome upravljaju.[13] Kako proizvodnja vrijednosti pretpostavlja postojanje rodne hijerarhije, njezino dokidanje dovelo bi u pitanje samu robnu proizvodnju koju se nastojalo unaprijediti i racionalizirati. Iz tog se razloga ti pokreti nisu mogli sistemski protiv nje boriti. Nominalno uključivanje žena u revolucionarne narative u konačnici nije moglo imati značajniji utjecaj na politike koje bi bile oslobađajuće za žene, a kamo li kvir osobe.

U tekstu „Vrednost je muškarac,“[14] Roswitha Scholz tvrdi da su u 19. stoljeću novonastali muški radnički pokreti na žensko radničko organiziranje gledali kao na konkurenciju.[15] Naime, kako je jedna od glavnih tendencija radničkih pokreta bila da uvuče radničku klasu u proces vrednosnog podruštvljenja, u praksi su reproducirali modele građanskih rodnih uloga. Jer veći broj ljudi u sferi produktivnog rada zahtjeva „efikasniji“ rad u reproduktivnoj sferi što se, u slučaju da nije podruštvljena, osigurava naturalizacijom ženskog rada unutar obitelji, odnosno građanskim modelima rodnih uloga. Proturječnosti koje su nastale iz podvođenja „ženskog“ pitanja pod „klasno“, nastavile su se i kasnije. Scholz također naglašava bitnu orođenost kapitalističke racionalnosti, iznoseći primjer socijal-demokrata u Njemačkoj koji su se zalagali za prava žena te poboljšanje njihove pozicije u sferi rada,[16] iako je istovremeno postojala tendencija zalaganja za veću nadnicu za radnike kako bi mogli uzdržavati cijelu obitelj. Time se pretpostavlja građanska domestifikacija radne žene, tj. podržava ideja da je bolje da žene ne izlaze na tržište rada. Primjer takve proturječnosti moguće je naći i unutar proleterskih ženskih pokreta, koji su se istovremeno borili za pristup sferi rada, i afirmirali majčinstvo kao „prirodni poziv“ žene. Debata se posebice zaoštrila krajem 19. i sredinom 20. stoljeća.[17]

Pored radničkih pokreta, nesretni brak između feminizma i marksizma, kako ga je nazvala Heidi Hartmann, nastavio se i u pokretima civilnog društva, pokretima nove ljevice, ženskim pokretima i dr., tijekom 60-ih i 70-ih godina. Hartmann je pokazala kako se ljevica nikada nije ozbiljno pozabavila pitanjem roda,[18] a negativne posljedice toga se sada manifestiraju i u transfobiji i generalnoj marginalizaciji kvir problematike.

Klasna borba, produktivizam, historijska progresivnost kapitalizma

Osim navedenih teorijskih ograničenja pojedinih marksističkih feministkinja u smislu fokusa njihovih analiza na cis žene i njihovu potlačenost zbog sposobnosti biološke reprodukcije, valja se osvrnuti na neke šire prisutne koncepcije među određenim grupama na lijevom političkom spektru koje u svojem teorijskom i praktičnom djelovanju utječu na, a često i oblikuju stav kako trans i kvir organiziranje na neki način ometaju anti-kapitalističke borbe. Kao što je napomenuto u uvodu, u daljnjem tekstu bavit ćemo se određenim obilježjima klasne perspektive, produktivizma te ideje o historijskoj progresivnosti kapitalizma.

Problematični elementi klasne perspektive i produktivizma za koje držimo da stvaraju prepreke organskom integriranju trans opresije u teorije i pokrete lijevog spektra proizlaze iz ontologizirajućeg shvaćanja rada i revolucionarnosti radničke klase. Ovu kritiku iznijeli su i pripadnice grupa Krizis i Exit, koje su predmet svoje kritike označile kao marksizam radničkog pokreta, te Moishe Postone koji je pak kritizirao tradicionalni marksizam.[19] U nastavku teksta ćemo koristiti sintagmu marksizam radničkog pokreta. Njihova je kritika usmjerena prema raznolikim historijskim i suvremenim političkim grupama i akterima, uključujući socijal-demokrate, komuniste, mislioce druge i treće Internacionale, a prvenstveno se odnosi na njihovo zanemarivanje Marxove teorije o formi vrijednosti, pojednostavljenog shvaćanja prirode apstraktnog rada te redukcionističkog razumijevanja klasne borbe kao borbe između rada i kapitala.[20] Ovakvo konceptualiziranje klasne borbe pomaknulo je kritiku s kapitalizma kao takvog na kapitaliste kao navodne utjelovitelje kapitala te uzdiglo metafizičku radničku klasu kao posjednika vječne ljudske esencije, koja „djeluje historijski neovisno“ o ikakvim empirijskim osobama te je samo oskvrnjena izvana zbog eksploatacije koju vrše kapitalisti, a potencijalno, čini se, i zbog različitih subjekata, poput trans osoba, koje razaraju njezino jedinstvo.

Pristup koji može dovesti do marginalizacije trans pitanja je koncipiranje revolucionarnosti radničke klase na osnovi njezina položaja u procesu proizvodnje te vrednovanje radničkih kao politički najurgentnijih pitanja. Kada se tako gleda na radničku klasu, brojne društvene grupe koje se ne organiziraju prvenstveno oko poboljšanja uvjeta rada, poput trans, kvir i ženskih grupa, percipiraju se kao prijetnja jedinstvu klase kao revolucionarnog subjekta. Marginaliziranje pitanja smještenih izvan sfere proizvodnje donekle se može povezati s raspravama o položaju lumpenproletarijata, jer kada govorimo o kvir i trans iskustvima marginalizacije, uglavnom govorimo o životima izvan formalne ekonomije, izvan zaštite sindikata i radničkih partija, beskućništvu, seksualnom radu i kriminalizaciji. Kada pišu o lumpenproletarijatu, Marx i Engels ne govore o određenoj klasi, već o otpadnicima iz svih klasa koji stječu sredstva za život putem neproduktivnih i ilegalnih aktivnosti.[21] Dakle, u odnosu na proletarijat, lumpenproletarijat je do određene mjere razdijeljen prema liniji etičnog odnosa prema radu i produktivnosti. Budući da ne sudjeluje u procesu proizvodnje (i ponekad ima koristi od buržoaskog humanitarizma), lumpenproletarijat nije revolucionarni subjekt.

Međutim, pitanje je koliko je opravdano ideje o revolucionarnosti neke društvene grupe temeljiti na njihovom klasnom položaju. Nedostatak kritike fundamentalnih elemenata kapitalističkih društava doveo je, po Moisheu Postoneu, između ostalog, i do problematičnog koncipiranja klase. On naglašava kako se konflikt između radništva kao prodavača svoje radne snage i kapitalista kao kupaca radne snage ne bazira na suprotstavljenim principima i ne predstavlja poremećaj u sustavu, već se radi o konfliktu koji je inherentan kapitalizmu. Stoga, formiranje kolektivnog radničkog djelovanja nije samo po sebi suprotstavljeno ili u tenziji prema društvenim strukturama kapitalističkih društava. Klasni konflikti su pokretačka sila povijesnog razvoja u kapitalizmu samo utoliko što su strukturirani društvenim formama medijacije karakterističnim za robnu proizvodnju. Iz perspektive radništva, klasne borbe imale su funkciju konsolidiranja i poboljšavanja položaja pripadnica_ka radničke klase. Iako su te borbe imale značajnu ulogu u humaniziranju i demokratizaciji kapitalizma, sama radnička klasa na osnovi svojeg položaja u procesu proizvodnje ne utjelovljuje socijalizam, niti borbe s dominantnom klasom u kapitalističkom društvu nužno vode prema kraju kapitalizma. Prema Postoneu, Marxova analiza procesa proizvodnje ne implicira potencijalnu buduću afirmaciju radničke klase i rada kojega ona obavlja. Dapače, ona implicira potencijalno dokidanje te vrste rada.[22] Iz tog je razloga vrlo diskutabilno koliko je legitimno diskvalificirati borbe koje naizgled nemaju veze s proizvodnom sferom i „radničkim“ pitanjima. Iako se to diskvalificiranje možda može prvenstveno pripisati nerazumijevanju važnosti razdvajanja rada koji stvara vrijednost i reproduktivnog rada, te disciplinirajuće uloge roda u održavanju tog razdvajanja zanemarivanje tih pitanja djelomično se može pripisati i ovdje opisanoj percepciji uloge i revolucionarnosti radničke klase.

Nadalje, još jedan vid neutemeljenog privilegiranja „klasne“ perspektive može se iščitati iz najčešćeg prigovora svakom obliku kvir organiziranja i samom postojanju trans osoba, a to je optužba da se radi o identitetskim politikama kao rezultatu postmodernih teorija koje su se odmaknule od nekih navodnih temeljnih postulata anti-kapitalističkih borbi. Prije svega, jedno su politike identiteta kao političko organiziranje ljudi na osnovi nekog dijeljenog iskustva opresije, a sasvim nešto drugo promišljanja koja kritiziraju monolitnost apstraktne radničke klase, modernističkih meta-narativa koje je okružuju te privilegiranje metafizičke radničke klase nad empirijskom. Iako je potrebno kritički se postaviti prema identitetskim politikama ono što se prilikom napada na njih implicitno postavlja kao pitanje jest legitimnost diskusija o raznim linijama opresije koje nisu jasno čitljive kao klasna opresija, odnosno koje su s njome puno složenije povezane.

Također, kao drugu karakteristiku marksizma radničkog pokreta koju ćemo ovdje analizirati jest ahistorijsko shvaćanje rada, odnosno, ne prepoznavanje apstraktnog rada kao specifične vrste rada karakteristične za kapitalistički način proizvodnje. Osim ahistorijskog promatranja rada, karakteristično je da se radu pripisuje gotovo ontološki karakter i da se rad razmatra kao samostalna sila suprotstavljena kapitalu, umjesto kao element kapitala. Razliku između takvog pristupa i pristupa kategorijalne interpretacije Postone objašnjava time da tradicionalni marksizam predstavlja kritiku kapitalizma iz pozicije rada (from the standpoint of labour), dok njegov rad predstavlja kritiku samog rada unutar kapitalizma. Takva perspektiva prema radu temelj je ranije opisanog koncepta revolucionarnosti radničke klase, jer se rad, dakle, promatra kao svojevrsno oruđe u rukama radničke klase koje je istovremeno konstitutivno za tu klasu kao subjekta revolucionarne promjene. Kao što već spomenuta autorica Graham-Leigh tvrdi da kvir osobe i žene često „lance“ kojima su sputani_e (određene preference u izvođenju roda) proglašavaju seksi i emancipirajućim, slično vrijedi i za marksiste koji rad smatraju oružjem radnika u borbi protiv kapitalista. Ova perspektiva je također temelj i produktivističkih koncepcija koje su historijski podrazumijevale osudu i marginalizaciju brojnih pitanja koja naizgled nisu povezana s produktivnim radom, a potencijalno su i jedan od razloga marginalizacije trans pitanja i danas.

Konzervativni diskurs protiv kvir osoba uvijek sadrži optužbe da onie predstavljaju prijetnju društvenoj koheziji, obitelji te vrijednostima poštenog rada i požrtvovnosti za obitelj i zajednicu – sve optužbe koje su bile upućivane skupinama koje su percipirane kao prijetnja produktivnom radu i jedinstvu radničke klase. Sjetimo se primjerice razmatranja Aleksandre Kollontai o slanju seksualnih radnica i supruga na prisilni rad jer njihov rad za nju predstavlja dezertiranje od produktivnog rada,[23] Lenjinove ideje da je organiziranje seksualnih radnica morbidna devijacija jer treba organizirati samo industrijske radnice,[24] te Gramscijeva pisanja kako se nova etika seksualnosti mora podrediti novim metodama proizvodnje.[25] Uvođenje kapitalizma zahtijevalo je potpuno podređivanje društva proizvodnji, a ovakvi stavovi kod Kollontai, Lenjina i Gramscija proizlaze iz nerazumijevanja uloge reproduktivnog rada u reprodukciji radne snage. Iako Kollontai primjećuje sličnost uloge seksualnog rada i reproduktivnog rada unutar obitelji, ona ne prepoznaje funkciju takvog rada za kapital. Također, ideja da taj rad organizira država nije daleko od onog što se događa u drugim kapitalističkim državama u drugoj polovici 20. stoljeća. Država, organizira i nadzire obavljanje reproduktivnog rada kroz institucije vrtića, škola, socijalnu skrb itd. Činjenica da su ti servisi besplatni (uz besplatne kuhinje i stanovanje), svakako olakšava život radništvu, ali ne umanjuje nadzirateljsku i disciplinirajuću ulogu tih servisa. Štoviše, to predstavlja racionalizaciju reproduktivnog rada koja je dugoročno u interesu kapitala. Dok državno uređenje koje primjerice garantira svima besplatne obroke nije dobro za, primjerice, vlasnike restorana, za kapital su takve prakse više nego korisne jer omogućavaju stabilnu reprodukciju radne snage uz preuzimanje dijela troškova njihove reprodukcije.[26]

Dakle, seksizam i privilegiranje „klasne“ perspektive koji su u svojem teorijskom i praktičnom djelovanju utjecali na današnje odbacivanje ženskog i kvir organiziranja povijesno jesu bili dio radničkih pokreta (odnosno pokreta koji su svoju legitimaciju ostvarivali na ideji da reprezentiraju radništvo) kao dio totalizirajuće kontrole s ciljem „racionalizacije“ kapitalističke proizvodnje, unatoč nominalnog zagovaranja ženske emancipacije.

U tekstu Kapital i ljevica iz 1975. godine, Nicole Cox i Silvija Federici pišu kako je razlog zašto žensko organiziranje na ljevici nije dobivalo podršku muških drugova nije naprosto zato što su muškarci bili seksisti, nego zbog, kako je ranije objašnjeno, potpunog poistovjećivanja ljevice s pozicijom kapitala. To se ogleda u ljevičarskom spočitavanju radničkoj klasi zbog nedostatka klasne svijesti koji se ogleda u isticanju zahtjeva za većim nadnicama, manje rada i više slobodnog vremena. Ako se pretpostavi da klasna svijest proizlazi iz specifičnog položaja radništva u procesu proizvodnje, jasno je zašto ljevičari oduzimaju ženama i svim osobama koje su isključene iz tog procesa revolucionarni potencijal. Radnička je klasa revolucionarna jer je produktivna, a žene i kvir osobe to nisu. Zato je taktika boljševikinja poput Kollontai bila da se sve žene naprosto uvedu u sferu proizvodnje i da se sve podredi produktivnosti, a ne da se ta sfera kao takva propituje.

Normativna logika produktivnosti i progresivizma ogleda se i u aktualnim liberalnolijevim strahovima da će trans žene naštetiti borbama za tzv. ženske kvote na radnim mjestima, strankama i parlamentima. Naime, ta se logika temelji na asimilaciji, odnosno nadi da će do sad isključenie, jednom kada budu uvedenie pod okrilje poželjne radničke subjektivnosti, biti u stanju svakodnevno reproducirati društvene odnose kakvi postoje, odnosno da će zauzeti neki jasni koherentni subjektivitet kojim je moguće upravljati u sklopu postojećih kapitalističkih društvenih odnosa i zadanih metoda radničke „borbe“.

Da bi žene bile prihvaćene kao respektabilni subjekt radničkih organizacija, one neprestano moraju vikati da su i one radnice – u klasičnom smislu rada unutar direktno tržišno posredovane sfere. Osim što je ta sfera većini trans žena i kvir osoba i dalje nedostupna, čak i da se prostor produktivnog rada želi otvoriti za kvir osobe putem antidiskriminacijskih zakona i kolektivnih ugovora te politika ravnopravnosti na radnom mjestu, kvirfobično nasilje će i dalje ostati tu kao jedno od nužnih disciplinirajućih metoda održavanja društvenih odnosa kakve kapitalizam zahtijeva. Kvir politika, stoga, ne može biti politika asimilacije u radničko pregovaranje s kapitalom na terenu kapitala, nego mora biti usmjerena protiv samog kapitala.

A razlog zašto će marksizam radničkog pokreta umanjivati kvir i tzv. ženska pitanja te odgađati njihovo rješavanje za „nakon revolucije“, njihova je vjera u progres i historijski potencijal kapitalizma. Povijest nasilja protiv kvir osoba i žena unutar kapitalizma, kakva je prikazana u Kalibanu i vještici Silvije Federici,[27] pokazuje da kapitalizam nikad nije bio oslobađajući za žene i kvir osobe, a gore navedene autorice poput Arruzze i Scholz pokazuju da je rodno uvjetovano nasilje nužan element kapitalističke opresije. Dakle, osim što iz kvir perspektive ne možemo nekritički prihvatiti ideju jedinstva radničke klase i definiranja subjekta borbe u odnosu na položaj u procesu proizvodnje, jednako kritički se moramo postaviti i prema ideji progresa. Nada u rast proizvodnih snaga i racionalizaciju procesa proizvodnje, rast članstva sindikata i stranaka, pobjede na izborima i rast broja mjesta u parlamentima, kao taktike liberalne socijaldemokracije, niti nas približavaju oslobođenju žena, kvir i trans osoba i društva kao takvog, niti na bilo koji način ugrožavaju kapitalizam, naprotiv.

U tom smislu, trans i kvir osobe, kao i sve druge osobe koje se organiziraju na osnovi anti-kapitalističkih i anti-državnih vrijednosti, zaista jesu prijetnja ženama koje se bore za svoje kvote i reprezentaciju u sindikatima, radničkim strankama i parlamentima. Ono što je neprihvatljivo jest ideja da kvir i trans osobe predstavljaju prijetnju ženama i tzv. ženskim sigurnim prostorima, jer je većina prostora, uključujući i tzv. ženske prostore i dalje puno neprijateljskija prema kvir i trans osobama nego što je prema cis ženama.

Zaključno, valja ponoviti kako transfobne rasprave i incidenti nisu isključivo slučajni ispadi neosviještenih pojedinaca i pojedinki, već aspekt konzervativnog, socijal-demokratskog i ortodoksnog dijela ljevice, koji služi reprodukciji određene političke klase i diskvalifikaciji uistinu radikalnih borbi. Rastuće polje tekstova i rasprava o kvir i trans pitanjima iz anti-kapitalističke perspektive stoga je važno polje edukacije i analize za sve kojie se pozicioniraju kao anti-kapitalisti_kinje, kako bi, poučenei iskustvima kvir opresije, preispitalie neke od pretpostavki vlastita djelovanja.
 

Bilješke:

[1] Rowena Mason, „Labour to clarify policy over trans women on all-female shortlists,“ The Guardian, 1. veljače 2018. Dostupno ovdje; Shaista Aziz, Susanna Rustin, Shon Faye i Sonia Sodha, „Should self-identifying trans women be on all-women shortlists? Our writers discuss,“ The Guardian, 8. veljače 2018. Dostupno ovdje; Jessica Elgot, „Labour suspends activist challenging gender self-identification policy,“ The Guardian, 23. svibnja 2018. Dostupno ovdje.

[2] Primjeri lijevo orijentiranih tekstova koji se zalažu za inkluziju trans-žena: Carys Afoko, „Excluding trans women from single-sex spaces is cruel – and impossible,“ The Guardian, 26. lipnja 2018. Dostupno ovdje; Lorna Finlayson, Katharine Jenkins i Rosie Worsdale, „’I’m not transphobic, but…’: A feminist case against the feminist case against trans inclusivity,“ Verso Books, 17. listopada 2018. Dostupno ovdje.

[3] Primjeri tekstova koji se zalažu za isljučivanje trans-žena: Kristina Harrison, „Trans rights will be durable only if campaigners respect women’s concerns,“ The Economist, 13. srpnja 2018. Dostupno ovdje; Kathleen Stock, „Why self-identification should not legally make you a woman,“ The Conversation, 1. listopada 2018. Dostupno ovdje.

[4] Elaine Graham-Leigh, „The return of idealism: identity and the politics of oppression,“ Counterfire, 1. ožujka 2018. Dostupno ovdje.

[5] Prvi broj je izašao 1977. godine. Prijevodi članaka o rodu s francuskog na engleski jezik mogu se pronaći ovdje, ovdje i ovdje.

[6] Međunarodni časopis kojega su pokrenule osobe okupljene oko časopisa Aufheben nakon debate između tog časopisa i časopisa Théorie Communiste. Prvi broj Endnotes izašao je 2008. godine, a časopis je mahom usmjeren na pitanje nadilaženja kapitalističkog načina proizvodnje komunizmom, teorijom komunizma i komunizacije. Prijevodi tekstova o rodu mogu se pronaći ovdje i ovdje.

[7] Kvir insurekcionistički časopis pokrenut u Seattleu. Sva tri dosad objavljena broja mogu se pronaći na web-stranici časopisa.

[8] Cinzia Arruzza, „Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx),“ prev. Jana Pamuković, Slobodni Filozofski, 26. siječnja 2017. Dostupno ovdje.

[9] Cinzia Arruzza, „Riflessioni Degeneri 3. Il capitalismo indifferente,“ Communia Network, 2. ožujka 2014. Dostupno ovdje.

[10] Za to razdvajanje Roswitha Scholz koristi pojam vrijednosne disocijacije (Wert-Abspaltung). Usp. Roswitha Scholz, „Patriarchy and Commodity Society: Gender without the Body,“ u: Marxism and the Critique of Value, ur. Neil Larsen i dr. (Chicago: MCM, 2014), 123-142. Dostupno ovdje.

[11] Taj rad je valoriziran kad ga obavlja država i to je jedna od njezinih krucijalnih funkcija.

[12] P. Valentine, „The Gender Rift in Communisation,“ Mute, 17. srpnja 2012. Dostupno ovdje.

[13] Nicole Cox i Silvia Federici, „Capital and the Left,“ u: Counter-planning from the kitchen – Wages for housework: A perspective on capital and the left (New York: Falling Wall Press, 1975), 17-23. Dostupno ovdje.

[14] Roswitha Scholz, „Vrednost je muškarac,“ prev. Đorđe Hristov, Stvar – Časopis za teorijske prakse 8 (2016): 318-345. Dostupno ovdje.

[15] U tekstu „Ženski rad i sindikalne organizacije,“ Clara Zetkin daje dva objašnjenja zašto je muški radnički pokret gledao na radnice kao na konkurenciju: 1) jer su bile jeftina radna snaga koja je rušila cijenu rada, i 2) jer su zbog nedostatka sindikalne organiziranosti i političke osviještenosti pristajale na bilo kakve uvjete rada i nadnice te su time lomile štrajkove. Usp. Clara Zetkin, „Ženski rad i sindikalne organizacije,“ prev. Barbara Šarić, Slobodni Filozofski, 26. siječnja 2017. Dostupno ovdje.

Međutim, nedostatak analize Clare Zetkin je njezino objašnjenje zašto je ženski rad manje plaćen, što ona pripisuje nedostatku organiziranosti ženskog radništva i njihovim psihološkim karakteristikama (nedostatak hrabrosti i duha otpora), a ne tome da je bilo potrebno održati rodnu hijerarhiju u društvu time što navodi radnice na brak iz egzistencijalnih razloga te rodnu hijerarhiju u kućanstvu time što muškarac zbog veće nadnice ostaje „hranitelj obitelji“. Zetkin uviđa da žene ostaju dvostruko porobljene, na poslu i u kućanstvu, ali te dvije porobljenosti ne dovodi u vezu.

[16] Clara Zetkin, koja igra važnu ulogu u SPD-u do 1914., zalagala se za jednaku plaću za žene i muškarce te je kao urednica časopisa Die Gleichheit često upućivala kritiku radnicima koji su, uključujući i članove sindikata i SPD-a, bili protiv plaćenog ženskog rada jer su ga vidjeli kao stvaranje konkurencije muškoj radnoj snazi.

[17] Scholz, „Vrednost je muškarac.“

[18] U knjizi „Žene i revolucija – nesretni brak marksizma i feminizma,“ Hartmann i druge autorice pitaju se mogu li radikalne, socijalističke, marksističke, lezbijke, anarho i crne feministkinje postići ravnopravnost unutar lijevih/progresivnih pokreta čija je dominantna ideologija marksizam i mogu li postići ravnopravnost u nekom budućem društvu koje bi bilo organizirano oko marksističke teorije i prakse. Usp. Lydia Sargent, „New Left Women and Men: The Honeymoon is Over,“ u: Women and Revolution: A Discussion of the Unhappy Marriage of Marxism and Feminism, ur. Lydia Sargent (Montreal: Black Rose Books, 1981), xi-xxxii.

[19] Objašnjavajući predmet svoje kritike, Postone navodi da su to teorije tradicionalnog marksizma i tzv. „realno postojeći socijalizam“, bez navođenja konkretnih primjera. Tradicionalni marksizam Postone definira prema određenom shvaćaju rada i klasne borbe. (vidjeti u nastavku teksta)

[20] Marxove teorije forme vrijednosti i fetišizma bile su uglavnom zanemarene do 1960-ih godina. Izuzeci su „Eseji o Marxovoj teoriji vrijednosti“ ruskog ekonomista Isaaka Rubina iz 1924. i, prema Riccardu Bellofioreu, djelo Rose Luxembourg. Rubinov rad je u Rusiji bio potisnut pa su njegove teze uglavnom ostale nepoznate. Dominantno je ostalo poimanje Marxa kao nekog tko je samo nadopunio teze Davida Ricarda o tome da je rad sadržaj vrijednosti, dodajući tome jednu lijevo-rikardijansku teoriju eksploatacije. Dominantno je poimanje rada bilo da on na „prirodan“ način biva unutar vrijednosti, neovisan o kapitalističkim formama društvene medijacije, te da se problem s eksploatacijom može svesti na pitanje nepravedne distribucije. Iz tog je razloga preuzimanje proizvodnje i distribucije od strane radništva viđeno kao smisleno rješenje, bez da su fundamentalni elementi robne proizvodnje dovedeni u pitanje.

Do ponovnog otkrivanja tog aspekta Marxove teorije dolazi tek 1960-ih nakon što su Grundrisse i Rezultati izravnog procesa proizvodnje ponovno „otkriveni“ i šire raspravljani, te nakon što je Fredy Perlman 1967. objavio Rubinov esej na engleskom jeziku. Prije nego što su ti tekstovi postali šire dostupni, dominantne interpretacije Marxa uglavnom su bile one ortodoksnog marksizma, a i kritičari takvog marksizma su se uglavnom oslanjali na Ekonomske i filozofske rukopise iz 1844., a ne na Kapital. Kasnih 1970-ih razlika između marksizma radničkog pokreta i onog usredotočenog na analizu forme vrijednosti počinje se koncipirati u smislu oslanjanja na „dva“ Marxa – tzv. egzoteričnog i ezoteričnog Marxa.

Prema Marcelu van der Lindenu, tu je distinkciju 1977. osmislio Stefan Breuer u Krise der Revolutionstheorie. „Egzoterični“ Marx ovdje je viđen kao osnova marksizma radničkog pokreta, a predstavlja Marxovo krivo čitanje revolucionarnog potencijala proletarijata 19. stoljeća. Usp. Marcel van der Linden, „The Historical Limit of Workers’ Protest: Moishe Postone, Krisis and the ‘Commodity Logic’,“ International Review of Social History 42, br. 3 (1997): 447-58. doi:10.1017/S0020859000114385.

S druge strane, „ezoteričnog“ Marxa predstavlja njegova ideja o kapitalu kao automatskom subjektu te o klasnoj borbi kao imanentnoj kapitalističkim društvima, što dovodi u pitanje ideju proletarijata kao subjekta povijesti te ideju klasne borbe kao nečega što vodi onkraj kapitalizma. Kritičari „egzoteričnog“ Marxa i marksizma radničkog pokreta smatraju Marxovom pogreškom što je u radničkom pokretu vidio potencijal za dokidanje kapitalizma, umjesto naprosto potencijal za emancipaciju unutar kapitalističkog društva. Vidjeti više u članku na Endnotes portalu.

[21] Nasuprot tome, Mihail Bakunjin „lumpenproletarijat“ smatra dijelom proletarijata.

[22] Moishe Postone, Time, Labour and Social Domination: A reinterpretation of Marx’s Critical Theory (New York: Cambridge University Press, 1993).

[23] Govor Aleksandre Kolontaj na trećem Sveruskom kongresu predstavnica Regionalnih ženskih odjela 1921. godine, dostupan ovdje. Osim razmatranja o slanju na prisilni rad, Kolontaj je kao rješenja za seksualni rad razmatrala i seksualnu edukaciju, edukaciju za stjecanje novih radnih vještina radi veće zarade, rješavanje stambenog pitanja, političku edukaciju itd., te se zalagala za kritiku tradicionalne obitelji. Problematičan ostaje njezin stav o seksualnom radu i kućanskom radu kao dezertiranju od produktivnog rada.

[24] Vidi ovdje. U jednom ranijem tekstu, Lenjin piše kako je seksualne radnice, seljake, paupere, prosjake, skitnice, itd., moguće uključiti u seljačke partijske komitete. Međutim, ovdje nije riječ o sindikalnom organiziranju. Sve te skupine ne trebaju djelovati iz svoje pozicije, već moraju prihvatiti stanovište urbanog industrijskog proletarijata i partije. Dakle, iako je tada smatrao da je donekle moguće uključiti seksualne radnice u partiju, Lenjin ih nije smatrao dijelom proletarijata niti je razmatrao njihov specifični položaj.

[25] Antonio Gramsci, „Americanism and Fordism,“ u: Selections from the Prison Notebooks of Antonio Gramsci, ur. Quintin Hoare i Geoffrey Nowell Smith (London: Lawrence and Wishart, 1992), 296. Dostupno ovdje.

[26] Socijalizam je nezamisliv bez masivne kapitalističke mašinerije utemeljene na posljednjim otkrićima moderne znanosti. Nezamisliv je bez planske državne organizacije, koja sili desetke tisuća ljudi na najstrože poštivanje jedinstvenog standarda u proizvodnji i distribuciji. Usp. Vladimir Iljič Lenjin, Dečja bolest „levičarstva“ u komunizmu (Beograd: Kultura, 1949).

[27] Silvia Federici, Kaliban i veštica. Žene, telo i prvobitna akumulacija (Beograd: Burevesnik, 2013).

Izvor: Slobodni filozofski

Teorija

  • Transfobija i ljevica +

    Transfobija i ljevica O problemu transfobije na levici pišu Mia i Lina Gonan. Opširnije...
  • Transrodne žene u zatvoru +

    U ovom radu dr Zorica Mršević se bavi transrodnim ženama u muškim zatvorima. Opširnije...
  • Tretman transrodnih osuđenika u Evropi: Tertium (genus) non datur +

    Pred vama je tekst dr Zorice Mršević o tretmanu transrodnih osuđenika u Evropi. U tekstu se analiziraju evropski primeri zatvorskog tretmana transrodnih osuđenika. Opširnije...
  • Uvod u istraživanje samoga sebe (osvrt na istraživanje) +

    Pred vama je tekst Dušana Maljkovića, Uvod u istraživanje samoga sebe, koji predstavlja osvrt na istraživanje naslovljeno "Homofobija i internalizovana homofobija u Srbiji" u izdanju Centra za kvir studije. Opširnije...
  • Status transrodnih lica na izdržavanju zatvorske kazne +

    Studija dr Zorice Mršević naslovljena Status transrodnih lica na izdržavanju zatvorske kazne bavi se položajem trans osoba na izdržavanju zatvorske kazne i razmatranjem različitih aspekata ove problematike u svetu i Opširnije...
  • 1