Pismo porodici - Geten

kristina kastelecDragi moji,

neke stvari je jako teško prevaliti preko usana. Neke stvari bole, i neke stvari je možda bolje prećutati. I znam da vi ovo ni ne želite da čujete zapravo. Mislim da još uvek niste spremni, a pitanje je da li ćete ikada biti.

U našoj porodici sve ide tako sporo, kao da „sutra" uvek dolazi, kao da mora da dođe, kao da život nije jedna tako krhka stvar, kao da smo besmrtni, kao da imamo vremena da čekamo.I zato vam ovo ne govorim, već pišem i već sad znam da moje reči možda nikada neće doći kod vas.

A zašto pišem ovo? Pišem zato što ne mogu više da držim u sebi, ne mogu više da posle svake male diskusije, posle svađe, posle uzgrednih komentara, grizem jezik i prećutkujem sve ono što bih vam sasula u lice. Ali moram, moram jer sam već toliko izdržala u tišini, jer znam da bi vas povredilo. I onda radim ono što sam obećala sebi da više nikada neću raditi – puštam vas da me iznova i iznova povređujete kako bi vaša srca ostala netaknuta, barem u tom smislu.

Znam da vas bole neke druge stvari. Da vas je moje odrastanje i promene koje su mi se dešavale zbunjivalo, da ste se osećali zanemareno, da sam vas brinula i da vas još uvek brinem. Znam da se još uvek nadate da će kroz vrata proći mala, plava, slatka Kristina, ona Kristina koju ste voleli i na koju ste bili strašno ponosni čak i kada nije radila ništa. Znam da ste me posmatrali kako se pronalazim, trpeli moju tišinu, moje nervozno i nerazgovetno čavrljanje, moju povučenost, moj bes, crninu koju sam nosila, glasnu i nasilnu muziku koja je dopirala iz mojih slušalica. Znam da ste plakali i da ste se nervirali kada su poslednji tragovi moje plave kose nestali pod zujanjem mašinice, kada je odeća koju ste mi kupovali nestala u kesama ispod kreveta, kada su muške majice i pantalone prevladale, kada su sa mojih vrata počele da vise na desetine kariranih košulja.

Znam da ste dali sve od sebe da prihvatite ono što sam vam govorila da sam. Znam, bako, koliko te boli što nikada nećeš igrati na mojoj svadbi. Veruj mi kad ti kažem, mene boli više. Znam da ne razumeš, ali ljubav je svuda ista i podjednako predivna. Najviše na svetu želim da igraš na mojoj svadbi, bako.

Znam, mama, zašto si ćutala kada je moja „drugarica" nakon provedene noći u našem stanu došla na doručak, znam zašto se nisi nasmejala. Znam da si se kasnije trudila da sve to ispraviš kada je Nataša došla u našu kuću. Znam da si joj širom otvorila vrata jer krivica je takva kučka. Znam, mama. Znam.

Znam, tetka, zašto me stalno moliš da pustim kosu, da se ofarbam, da se našminkam, da obučem haljinu, kupim baletanke, zašto me preklinješ da uradim makar jednu od nabrojanih stvari. Znam zašto na svako moje „idem do grada" koje dobacim sa vrata, dolazi bezbroj uzdaha. Znam zašto kada izlazim sa Njom, nailazimo na tišinu. Znam da se plašite. Znam da odahnete kad god se vratimo žive i zdrave i uz smeh. Znam da se oduševite kad vam kažemo da ne idemo nigde danas, da ćemo ostati da gledamo film.

Ali znate li vi da se i ja plašim? Da li uopšte mislite na mene? Na moja osećanja? Da li ste ikada pomislili da sam ja ta koja se suočava sa svetom, dok vi dobijate komentare, blede ostatke koje sam ja već prežvakala? I da li vam je palo na pamet da mi i tišina i komentari i tvoja hladnoća, draga tetka, prema Nataši čak i nakon više od dve godine, slamaju srce svakog dana?

Znam da se plašite. I ja se plašim. Retko kad prođe jedan dan samo da mi neko ne dobaci nešto na ulici. Znam da vas više brinu nego zasmejavaju priče koje prepričavam o čudnim komentarima, čudnim ljudima, o tome kako za moju devojku i mene misle da smo pederi. Ali ja vam još nikada nisam rekla ništa o strašnim ljudima, o strašnim komentarima, o tome kako su nas jurili i kako smo se izvukle zahvaljujući samo pukoj sreći. Nisam vam pričala ništa o navijačima, o strahu, o pretnjama. Nisam vam nikada rekla koliko sam se užasno uplašila kad su mene i još troje prijatelja pratili besni navijači od Kalemegdana do česme u Knez Mihajlovoj uz pretnje smrću. Kako mi se činilo da su mi noge od olova, kako sam pokušavala da uvek budem između prijatelja i njih, kako mi se kao i uvek kad sam u takvim situacijama, stomak napuni kamenjem, kako mi srce ludački lupa, kako mi se dlanovi preznoje.Nisam vam nikada rekla kako je to kada vam neko u autobusu gurne ruku pod majicu „da proveri šta imate ispod". Nisam vam nikada rekla koliko je pretnji silovanjem, batinama, klanjem došlo sa usta stranaca. Nisam vam nikada rekla za toliko šamara i pribijanja uz zid. Nisam vam nikada rekla kako je to kada vam neko javi da je vaša prva ljubav, vaša prijateljica, silovana samo zato što se je gledali.

Nisam vam nikada rekla kako je strašno čuti te reči „Zaslužile ste."

Nisam vam nikada rekla koliko me je strah. Kako mi se ponekad čini da ne mogu da dišem, da nikad neću moći, da će mi srce stati, da će me ovaj umor i ovaj stalni oprez savladati.

Nisam vam nikada rekla kako je to kada vas neko prati konstantno. A ne smete nikome da kažete. Nisam vam rekla da sam godinama išla kući sa ključevima čvrsto stegnutim u šaci, da sam maltene utrčavala u zgradu, zašto sam tako iritantno nalegala na zvono.Nisam vam nikada rekla ni kako je to verovati nekome ne znajući da je ta osoba jako opasna. Nisam vam nikada dopustila da saznate kako je to kada ste oboreni na zemlju. Kakav je ukus krvi, suza, znoja.Nisam vam nikada rekla da je najstrašniji zvuk, zvuk otkopčavanja šlica. Nisam vam nikada rekla kako je to kada želite da umrete, nisam vam rekla kako je to kada se tuširate dok vam koža ne prokrvari. Nisam vam rekla koliko je užasno bolno ćutati. Nisam vam nikada rekla da sam prvi put, dve godine nakon toga, odlučila da ne budem paranoična u vezi svih ljudi, da moram da se opustim. Nisam vam rekla kako sam se tresla kada sam čula kako se okreće ključ u bravi. Nisam vam rekla da mi se od pesme „Na zadnjem sedištu moga auta" povraća. Nisam vam nikada rekla kako je to kada šaku bensedina zalijete tekilom. Nisam vam nikada rekla kako je ponekad lepo ne znati šta uzimaš. Nisam vam rekla kako je to gledati smrt u lice i reći „Svejedno mi je". Nisam vam rekla da se prve godine srednje škole ne sećam. Ni kako je to posustati i uzeti toliko svega da ne znate šta vam se dešava. Ni da sam mrzela sebe zbog tih jadnih par nedelja sa „onim finim dečkom". Nisam vam rekla kako sam mislila da sam toliko prljava da ne zaslužujem da ikada budem sa devojkom, da budem srećna, da budem svoja. Nisam vam rekla da sam kažnjavala sebe i da me je bilo previše strah da kažem „ne". Nisam vam rekla da ponekad i batine i zemlja, i tišina i ključ u bravi, i krevet deluju kao ista stvar. Nisam vam rekla kako je to biti oboren, biti ponižen. Nisam vam rekla kako je to mrzeti sebe.

Nisam vam rekla da sam prvi put slobodno udahnula vazduh kada sam zavojem povezala grudi. Nisam vam rekla kako sam prvi put bila istinski srećna kada sam poljubila devojku. Nisam vam rekla kako sam tek skoro prvi put potražila profesionalnu pomoć kako bih prevazišla napade panike i košmare. Nisam vam rekla da sam tek uz Natašu prvi put pomislila „Ovo je život vredan življenja."

Draga porodico, znam da se plašite. Ali plašim se i ja.

Život je težak, i život je bolan, i život je strašan – pogotovo kada ste rodno neutralna gej osoba, kada izgledate kao ja.

Ali dragi moji, ja sam preživela - priznajem, zahvaljujući čistom inatu. I svaki dan ustanem i svaki dan se suočim sa svetom podignute glave jer znam da se sve ovo isplati na kraju. Znam to kada na kraju dana legnem pored nje i izgubim se u tim predivnim plavim očima i pegicama. Znam to kada šetam na Prajdu sa svojim gej, trans i strejt prijateljima. Znam to na svakoj tribini, na svakoj akciji na kojoj učestvujem. Iskreno verujem da može biti bolje i da će biti bolje jednog dana.

Draga porodico, bojim se da vam ne preostaje ništa drugo osim da i vi u to poverujete.

Izvor: borbazajednakost.blogspot.rs