Dragoslava Barzut - kratka priča - Geten

UČIM PSA DA SE VOZI SA MNOM NA BICIKLU

Te noći obesila me je o crveni mesec. Bežala mi je po čitavom kraju. Tako dva sata, odmicala od mene. Sve dok nije pronašla dvorište. Vrt je bio u dvorištu, tu sam je uhvatila. Ovde gde živimo vrtovi su odavno emigrirali u saksije. Razgovori sa stanodavcima izverzirali su me da govorim o njoj kao o psu srednjeg rasta, iako je ona za mene sićušna k’o ptičje govance. Drugi je doživljavaju kao velikog psa, od 25 kg. Moji roditelji na primer, koji ne vole pse. Tata bi radije umro nego pustio psa u kuću. Kućni je prag granica između nas, iza nje je dvorište i u njemu vrt.

Kada smo ušle u stan crvene od beženja i traženja, odložile smo plastičnu kesu, šuškalicu, na šank. Šampon u kupatilu je od koprive. Dolores ne voli jeftino, prezire moju naklonost prema litarskom šamponu od koprive. Bez šaka i glava u hodniku su obešena naša dva kaputa. Odmah do njih uramljena je crvenobela fotografija, izbledela na mesečni. Na njoj je tata od dvadesetak godina i njegov pas Žuja. Fotografiju sam pronašla slučajno, pre uspostavljanja granica. Tata kao da je odbijao da se seća te fotografije, psa i sebe ali to nije bilo moguće jer se pojedine uspomene sećaju nas. Posle desetak godina ispričao mi je tu priču, o njemu, Žuji i dedi. Bilo je to neposredno pošto sam upoznala ptičje govance i rešila da podelim sa njom život.

Juče su mama i on poslali suvo meso koje treba da isečemo na tanke listove. Kada se probudi, Dolores ide u prodavnicu, ona se razume u kupovinu, stalno to ističe. Treba kupiti skup šampon i uloške, usput otići naoštriti noževe, možemo mi to i same iseći. Stalno mi prigovara da su mi noževi tupi i da se ništa sa njima ne može, a dobar se kuvar po nožu poznaje, i to kaže. Naše razlike su nepremostive, tamo odakle sam ja filmovi se razvijaju u crvenobelim nijansama a prodavačica u beli list uvija pakovanje uložaka. Poslali su nam krišku mesa, u komadu.

– Gde mogu da odnesem suvo meso da mi ga iseku na tanke listove?

– Pošto oštro?

– Raspitaću se.

Pečenica je rečenica koju treba iseći na tanke listove. Glava nije tanka. Kao glava psa. Deda je ubio psa. Zvonko zvuči izostanak suglasnika LJ. Ded nije ded, deda je otac mog oca. Ded je odrubio glavu Žuji. Na izbledeloj crvenobeloj fotografiji je Žuja. Nema faličnosti i tata je na njoj. Smeje se kao mlad mesec. Glad je mesec. Žuja je zvijezda. Grle se, kao prijatelji iz rata. Na biciklu čovek peva posle rata. Otac ide na pecanje biciklom. Dolores trenira pecanje i humano vraća ribu u vodu. Duboka je priča o udicama, koju mi Dolores priča jedne večeri. Priča je o tome kako peca. Žena je riba. Da bi je upecala, treba da upoznaš šta voli od mamaca, na koji način se kreće. Da bi mogla da je osvojiš, treba da je upoznaš, zapamtiš šta joj se dopada, kako reaguje u određenim situacijama i da se trudiš oko nje. I najvažnije, treba imati strpljenja. Priču završavam ja, pitanjem: Vratiš li svaku ribu nazad, u vodu? –Da. Baš svaku? – Da, baš svaku. Onda kaže da ne može da veruje da postupam prostački sa rečima. Pored Dolores postala sam jezički promiskuitetna, moje reči dobijaju ravnopravne partnere. I još kaže da ne znam da zavodim red ni među ljudima ni među rečima i da previše dopuštam psu. Da smo nevaspitani i ja i moj pas i da ne znamo da se vozimo na biciklu.

Žuja svakoga dana zna skočiti na pak treger bicikla. Ptičje govance ne zna da se vozi na biciklu. Tata je emigrirao unutar fioke. Fotografije su u fioci. Tamo nema mesta za moje ptičje govance. Cvilimo mi, svaka u svojim lancima. Nema dovoljno političke volje da pusti mog psa u kuću. Sa deset prstiju pravi se kuća. Kuća je mesto u priči sa kojeg se leti napolje ako si ćerka koja ima psa i voli ženu koja uči da peca. Deda je obesio Žuju koji svakog dana zna skočiti na pak treger bicikla koji vozi moj otac na pecanje dok Dolores peca takmičarski i humano vraća ribu u kanal Duvan Tisa Dunav koji se nalazi na fotografiji u pozadini tate i Žuje.

Deda je vratio Žuju u vodu pošto mu je odrubio glavu mesarskom satarom. Deda je mesar, seče pečenicu u dvorištu gde su svinje. Deda kolje svinje u dvorištu. Samo bih dinje jela ovog leta i učila ptičje govance da se vozi sa mnom na biciklu. Srušili su svinjce i podigli letnju kuhinju. Imala sam četiri godine kada sam pala sa ploče letnje kuhinje u dvorište, pored čardaka. Ali preživela sam. Dedin krunjač stoji u čardaku. Za krunjač je deda pričvrstio Žujinu glavu. Glava psa nije tanka. Kao ručak. Sestra i ja igramo se kuvanja ručka. Šporet je krunjač. Žujine su oči zrna graška. Greška je dedina. Ruke su sestrine. Drže nevidjivi nož.

Dolores će ga ujutru naoštriti.

Izvor: Dragoslava Barzut – Ljeto kratke priče