Trejler za film „Stonewall“ ne obećava ništa dobro, i mnogi kvir aktivisti/kinje su već negativno reagovali. Još jednom se u centru pažnje nalazi beli muškarac, čime su uklonjeni svi oni koji su revoluciju zapravo vodili: trans žene diskriminisane na osnovu boje kože.
Ja sam kvir, pristalica sam feminizma, socijalizma, antirasizma i osoba sam diskriminisana na osnovu boje kože. U političkim krugovima stalno primećujem kako ja i moji saborci nestajemo ili bivamo ignorisani. Pričam o onoj politici u kojoj najprivilegovaniji imaju pravo da definišu borbu, i samim tim odrede dnevni red i strategiju. Na primer, kao kada LGB aktivisti vode politiku kao da smo svi do jednog beli, bogati gej muškarci.
Ove godine izlazi film „Stonewall“, ekranizovana priča o pobuni koja je dovela do današnjih prajdova. Film govori o političkom buđenju jednog muškarca tokom pobune, i plakat za ovaj film krasi slika mladog, zgodnog, belog cis muškarca (Cis osoba je osoba kojoj je po rođenju dodeljen rod sa kojim se identifikuje, za razliku od trans osoba, koje se identifikuju sa nekim drugim rodom od onoga koji im je pripisan po rođenju). Trejler za ovaj film je nedavno izašao, i u njemu možemo da vidimo kako hrabrost jednog belog muškarca pobeđuje nad predrasudama i diskriminacijom, što je dovelo do današnjeg Prajda. To možda ne zvuči toliko dramatično kada se opiše na ovaj način, jer tako reagujemo na sve u društvu. Biti beo – naročito biti beli muškarac – je toliko postalo norma, da ni ne vidimo ono što se oko nas događa: da se falsifikovanje istorije konstantno ponavlja.
Naša kvir istorija je bogata i postoji mnogo toga na šta bismo mogli da budemo ponosni. Pobuna u Stounvolu je bila vođena od strane nebelih trans žena i drag umetnica kao što su Silvija Rivera, Marša P (koja je, inače, bila ta koja je bacila prvi kamen: samo što je kamen zapravo bila štikla!) i Mis Mejdžor. Pobuna u Stounvolu se doživljava kao katalizator današnjeg prajd pokreta, ali uprkos tome i dalje postoji veliki broj belih muškaraca na čelu ovih pokreta koji nemaju pojma o ovome. Sam temelj današnjeg LGBT aktivizma postavljen je od strane trans žena diskriminisanih na osnovu boje kože, koje su želele da se oslobode sistemske represije. One su se suprotstavile policijskom i drugom nasilju, kao i ubijanju. Želele su da iskorene siromaštvo i borile su se za revoluciju (kaže se da je Silvija Rivera bila prva koja je povikala „It’s the revolution!“)
Pogledajte čuveni govor Silvije Rivere iz 1973.
Silvija Rivera (1951-2002) je bila članica grupe Black Panthers, Marša P (1944-1992) je između ostalog radila sa mladim trans osobama beskućnicima, a Mis Mejdžor (1940- ) trenutno radi sa trans osobama u zatvorskom sistemu i učestvovala je u četvorodnevnoj pobuni u zatvoru Attica 1971. godine. Ove žene su bile i i dalje su feministkinje, socijalistkinje, antirasistkinje i uostalom – moji uzori. Borile su se sa dna društva protiv rata, siromaštva, transfobije i za kolektivno oslobađanje. Politika koju su vodile bila je formirana uzimajući u obzir one koji su najmarginalizovaniji.
Sve ima neki kontekst, i ovo nije prvi put da nastaju takvi represivni procesi. Previše je žena, trans osoba i osoba diskriminisanih zbog boje kože koje nikada nisu dobile šansu da doprinesu nauci, koje nikada nisu dobile šansu da napišu velika dela, koje nikada nisu dobile šansu da nešto promene u društvu. Svaki put smo mi bili ti koji nikada nisu ništa rekli ili učinili. Poenta je da se sve to događa zato što su ovi procesi sastavni deo funkcionisanja rasizma, kapitalizma i patrijarhata.
Postoji mnogo ljudi koji bi mnogo izgubili ukoliko bi se napravio iskren i istorijski tačan film o ovoj pobuni. Za početak, od „javnog je interesa“ dati belom cis muškarcu glavnu ulogu. Da je u pitanju jedna nebela trans osoba, „Stonewall“ bi odmah bio shvaćen kao marginalan film, i samim tim ne bi bio jednako zanimljiv.
Mnogi drugi su već ovaj film kritikovali zbog „izbeljivanja“ istorije, ali to nije postalo velika vest ovde u Norveškoj. U pitanju je jedan holivudski film, i u tom slučaju je najvažnije zaraditi novac na štetu nas nebelih trans osoba. Film je napravljen za belog bogatog gej cis muškarca, i u tom slučaju je previše napraviti film o sistematskoj represiji. Kapitalizam daje prednost belom, gej cis muškarcu koji ima najviše novca i moći u celom pokretu, i kao takav je najznačajniji.
Ja se bavim kvir aktivizmom već dugi niz godina i deo sam velikog broja nacionalnih i internacionalnih prajdova. Čini se da ljudi smatraju da je beli, bogati gej muškarac toliko značajan za naš pokret da je postao sam temelj na kom stojimo. On ima toliko moći da čak dozvoljava tlačiteljima da učestvuju u pokretu, možda zato što on sam nije pogođen sistematskom represijom i diskriminacijom na isti način, zbog čega nije u stanju da uvidi da takav tip represije uopšte i postoji. Ne želim da im dozvolim da zarade novac na filmu koji produžava represiju. Dok beli cis muškarci budu išli u bioskop da gledaju „Stonewall“, mi ćemo organizovati čitalačke krugove i učiti jedni druge o tome šta se zaista desilo. Moramo povratiti incijativu od onih koji su je od nas uzeli, jer ja odbijam da prihvatim „izbeljivanje“ naše istorije.
Prevod: Jana Aleksić
Izvor: http://labris.org.rs/stonewall-belo-pranje-istorije/